Preminula je Bosiljka Pušić (88) generacijama učenika hercegnovske Gimnazije omiljena profesorica srpskohrvatskog jezika, pjesnikinja, romanopisac, slikarka…
Na ulazak u svijet književnosti, pričala nam je, snažno je podstakao Branko Lazarević, diplomata, jedan od najistaknutijigh predstavnika srpske impresionističke kritike, teoretičar književnosti, estetičar, koji je dvadesetak godina živio u Herceg Novom. Susretala se sa Andrićem, Ćopićem, Kostićem, Lalićem i o njima pisala u „Hvatačima snova“. Uvijek je znala da savlada „put do bliskosti“ u porodici, sa generacijama učenika koji su voljeli njena predavanja i pamtili ih, sa prijateljima i saradnicima.
Priče i pjesme, romani, rađali su se u njoj na najmanji podsticaj. Pokretale su ih i zrak sunca i kiše, i suze i osmijesi, i ljubavi i rastanci, i tuge i radosti, i pobjede i porazi, a uvijek im je Boka dodavala sve nijanse svoje duše, tvoreći filigranski ali jako savezništvo jave i sna, mašte i realnosti. Od prve poetske zbirke „Krila iste ptice“ objavljene 1970. i prvog romana „Otvaranje lutke“, bilo je tako. A nizali su se zatim romani „Kako preživeti brak“, „Naranča i nož“, „Narančin cvat“, „Knjiga o Vojinu“ pa trilogija „Naranče pod šlemom“ onda opet romani „Stimadur“, “Ispod žižule“, „Tondo“, „Kumborski vijađ“, „Eva“, „Balada o Itani“, „Daleki akordi“ odnosno „Izlazak iz čaure“ pa „Veselo, veselo Zometa“ … I svaki put bilo je to poniranje u prošlost, u sebe, za šta je kako je govorila Boka, potrebna hrabrost i iskrenost ali i svijest o tome da „to neće proći bez opekotina“.
Boka je pisala i za djecu… „Hercegnovske čarolije“, „Koga boli uvo kako ja rastem“, „Ružičasti delfin“…. Dobitnica je Zmajeve počasne nagrade i nagrade „Živojin Pavlović“, a svaki njen roman nominovan je za neku od prestižnih nagrada u regionu. Roman za djecu „Poželi zvijezdu padalicu“ nastajao je dok je je radoznala, istrajna u svemu što je radila boravila na liječenju u Institutu Igalo. U susretu sa hercegnovskim školarcima, pričala je, dobila je ideju kako da roman dopuni i završi. Bila je ponosna na te razgovore sa mladima koji su i njoj i njima donosili radost, u kojima su se dobro snalazili i razumjevali. Roman je nagrađen na prošlogodišnjem hercegnovskom Trgu od knjige, lani je knjigu svog supruga Ilije „Violinski ključ“ predstavila čitalačkoj publici povodom sto godina od njegovog rođenja, a ove godine je na sajmu promovisan Bosiljkin roman „Veselo, veselo Zometa“.
Rođena u Ćupriji, u Jagodini je završila osnovnu školu i gimnaziju a u Beogradu diplomirala na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za jugoslovensku i svjetsku književnost. Stoji na početku savremenog stvaralaštva žene u Crnoj Gori, u skoro svim žanrovima.
Herceg Novi i Boka su bili neizostavni dio njenih ljubavi i stvaralačkih pregnuća. Zbog toga je nakon svih nagrada koje je dobila posebno obradovala ove godine zaslužena Oktobarska nagrada, najznačajnije gradsko priznanje.
Vedra i optimistična, hrabra pred svim preprekama pa i pred bolešću, za jedan od romana birala je Markesovu misao “Život nije ono što si proživio već ono čega se sjećaš i kako se sjećaš da bi to ispričao”.
A njena poruka bila je: „U trenucima kad osjetite potrebu da je prisno, drago biće koje nije više među živima, opet pored vas i s vama, sjećanja navru sama, ili da vas uguše ili da ih zapišete“.
Bosiljka ih je za nas zapisivala, sa nama ih dijelila, a mi ćemo ih, obećavamo – čuvati. Uostalom slijedeći opet njen nauk „Ljubav je najjača koheziona sila koja drži ovaj svijet da se ne raspadne.“
S ljubavlju, profesorici, književnici, dobroj majci, prjatelju, Boki Pušić.
Mir njenoj duši u nekom rajskom naselju!
