Porodica, prijatelji i kolege oprostili se od Ksenije Matović: Do viđenja, druže!

Porodica, prijatelji, kolege oprostili su se danas na komemorativnoj sjednici, od novinarke i pjesnikinje Ksenije Matović, koja je preminula 6. septembra nakon kratke i teške bolesti.

Uz zvuke grčke muzike koju je Ksenija neizmjerno voljela kao i zemlju za koju je govorila da je iz nje ponikla, kratkih isječaka sa promocija njenih zbirki poezije i gostovanja na RTHN, porodica, prijatelji, kolege i poštovaoci oprostili su se od Ksenije, novinarke, kolumnistkinje i pjesnikinje, borca za istinu, žene slobodnog i hrabrog duha,   koja je po riječima Olivere Doklestić, nosila i živjeli vatreni duh Mediterana, ljubeći more, slobodu i istinu.

-Okončao se Ksenijin život, sa posljednjom teškim, patnim činom, u kojem je ostala razborita, hrabra, dosljedna sebi, do kraja s otporom prema lažima, prevarama, bahatosti, a prepuna ljubavi i saosjećanja za ljude i za cijelu prirodu, pa iako svjesna saznanja o neumitnoj istini čilenja života iz svog tijela, po onoj da je život svakome tek dolina plača između dva beskrajna trajanja ničega. U ovom mračnjaštvu tuge, prisjetimo se svih Ksenijinih svjetlosti, radosti, osmjeha, šala, onog u čemu je svima koji su je poznavali bila dobra, sjajna zvijezda. Obrazovana, draga, duhovita, ona je svakim trenom života izgrađivala sebe i sredinu u kojoj se kretala oplemenjivala, pa i onda kad sama sredina toga nije bila svjesna, kazala je Doklestić.

Ksenija je, kazala je Doklestić, u svakom prethodnom pisanju, pa možda i do posljednjeg životnog treptaja, bila u kratkim poetskim uzdasima, u tom haiku zanosu, da kaže tek ponekoliko riječi a da dubinom misli zarobi čitača u odgonetanju, poput: “Na dlanu ljeta ostrvo, na ostrvu utvrda, na utvrdi grad, na gradu bijelo sunce i slani dlanovi zrelog ljeta”. Zrelo ljeto je presušilo Ksenijin životni izvor i, vjerujemo, preselilo na neko drugo mjesto.

-Pamtićemo je kao svoju i slobodnu, hrabru, do kraja. Nikada se nije bojala, ili bar to nismo znali. Njen životni moto su Dučićeve riječi: “Muškarac je hrabar pred smrću, a žena pred životom”.  Ispisala je hiljade novinarskih tekstova, sa temama iz urbanizma, politike, kulture, obrazovanja, zdravstva, socijalnog stanja, poslovanja, i dugo ostala u novinarstvu, u toj, kako je govorila, „najmanje plaćenoj i degradirnoj profesiji, koja troši mnogo energije i vremena“. Ali uz te tekstove koji su često bili šturi, svedeni na gole činjenice, po zahtjevu veličine, broja riječi, po uređivačkoj politici, Ksenija je uvijek pronalazila svoju pjesničku bravu, koja je otključavala slobodan duh i puštala ga u etar. Bila je novinar koji je znao da događaj pretvori u čitanu vijest, a običnu vijest u zanimljiv događaj, da se čuva u arhivi, za neka druga vremena. Znala je da britko siječe, reže, nije bila režimska, bila je svoja, sa istinom kao premisom prema čitaocu. Ksenija je bila dio vijesti, one ogoljene istine, koja se ne prilagođava okolnostima trenutka, već živi i nakon objave. Zato je, ponekad, objavljivala tekstove nekoliko mjeseci kasnije od saznavanja, i ponavljala ih, kada bi shvatala kolika je važnost da javnost zna, da je podsjeća, da novinarski tekst ne mora da bude “pročitaj i zaboravi”, nego “pročitaj i pamti, jer je važno“, rekla je Doklestić.

Profesor retorike i recenzent dvije Ksenijine zbirke poezije, Svetlana Gradinac, kazala je da je Kseniju upoznala prije pet godina, kada joj je stigao mejl sa stihovima iz njene neobjavljene knjige „Sariki“.

-I to je ono za šta ću se ja založititi, da se ta Ksenijina zbirka objavi i nadam se da će u Herceg Novom biti ljudi koji će u tome pomoći. Prvo sam se zapitala šta je to sariki, pa sam onda našla tumačenje, da je sariki dio muške nošnje stanovnika Krita, to je ona crna marama sa resama koje simbolizuju suze i  težak život na Kritu. Ksenija, pošto je bila na Kritu, opisala je svoje putovanje u stihovima, specifičnim načinom pisanja. Ona piše sa vrlo malo riječi i postiže veoma mnogo. Čitala sam njene stihove i odgonetala zagonetke, koje su samo naizgled bile da su zagonetke. Saznala sam da Ksenija posjeduje neobičnu pjesničku individualnost. Poslije, kada sam došla u Herceg Novi upoznala sam je i tako je počela naša saradnja, kazala je Gradinac.

Istakla je da je Ksenija i u organizovanju programa profilisila sebe kao nekoga ko je imao istančana ukus i kriterijum koga će odabrati i kako će ga predstaviti i o čemu će se razgovarati.

-Bili su to zanimljivi susreti, ne samo pisaca, nego i kulturnih poslenika koji se bave onim što je dragocjeno i značajno a što možda na prvi pogled nije uočljivo, ali je Ksenija prepoznavala da o tome treba govoriti i da treba to da se prikaže, kazala je Gradinac dodajući da je uvijek bilo zainteresovane publike koja je pomno pratila događaje koje je Ksenija organizovala u Paviljonu Gradske muzike.

Gradinac je rekla da će pamtiti humanitarno veče koje je Ksenija organizovala za pomoć postradaloj Grčkoj od požara, ali i njene promocije i rad kojim je, kako je rekla, obogaćivala kulturni život Herceg Novog, Crne Gore i Srbije. Kseniju će pamtiti, poručila je, po njenoj dobroti, toplini, po programima koje je organizovala ali i po njenoj hrabrosti.

U ime kolega novinara o Kseniji je govorila  Vitka Vujnović, ističući da je među kolegama Ksenija bila jednostavno Ksenči, „novinar od nerva, neobično spreman da temu odradi zajedno sa kolegama ali i da se sa njom uhvati u koštac, prva i sama“.

-Novinar čije su tekstove čitali i prepričavali i znalci i laici jer su njeni tekstovi  bili i kritika i pohvala, i pobuna i mirenje, pametni, pisani finim stilom, nekada iz samo jednog razgovora, a onda opet nakon  naših dugih, burnih i manje burnih razgovora u nekom od novskih kafića, razgovora u kojima je do kraja branila profesionalizam, tražila istinu  i suprotstavljala joj brzinu koja je odavno postala imperativ ove profesije. Profesije koja se živi između najmanje dvije vatre – zahtjeva politike, društva, uredništva, biznisa pa i čitalaca, slušalaca, gledalaca i konkurencije koja nikada nije bila veća, kazala je Vujnović i dodala da je „Ksenija u svojim tekstovima bila  britka i jasna – kada je nečije pravo trebalo braniti,  odmjerena i mudra, da ne prevrši mjeru kada je hvalila“.

-Nikada dio nečijeg društvenog ili političkog hora, uvijek svoja.  U njoj je uz  profesionalno, novinarsko – živjelo i  neko posebno zrno hrabrosti – zbog koga  je na susret novinara sa jednim uglednim  gostom iz zemlje koja je svojevremeno bombardovala našu  – otišla u majici sa likom Če Gevare. Komandant i revolucionar je bio njen junak.  Ksenija nam je tekstovima počesto  otvarala oči, kao što je u Škurinu otvarala novske škure jer se iza njih  odvijao pravi život. Uz Škurin smo se smijali i plakali.  Drugi su ocijenili – govoreći lokalno, pisala je o svim ljudima i svim gradovima, pisala  drugačije  sagledavajući tu stvarnosti, nižući u Danu – dan za danom  tekstove koji su podsticali da i ono što se na prvi pogled učini nevažnim postane važno. Njeni su tekstovi znali da budu  pobuna – uz lijepu riječ. Takvi su valjda najbolji. I kad je nismo viđali svakog dana bilo je važno da pročitamo šta je pisala, rekla je Vujnović i zaključila da je Ksenija drugačija novinarska priča, poslije koje postajemo bolji, kojoj vjerujemo i čiji će tekstovi i stihovi napisani srcem trajati.

Do viđenja, druže. Do viđenja Ksenči!

Komemorativnoj sjednici prisusutvovali su predsjednik i potpredsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić i Ivan Otović, i odbornica Dragana Stanišić, koji su potvrdili da će lokalna uprava podržati objavljivanje Ksenijine zbirke poezije „Sariki“.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here