Prije 98 godina na današnji dan, 2. februara 1924. godine u Mostaru umro je pjesnik Aleksa Šantić. Najveći dio života proveo je u rodnom gradu ali je iskreno volio Herceg Novi i Boku. Našem zalivu, pokrivenom „nebom ko od plave svile“ dao je najljepši epitet, koji i danas živi. Boka je za Šantića bila i zahvaljujući njegovim stihovima zauvjek ostala „nevjesta Jadrana“.
U prvoj polovini prošlog vijeka Šantić je bio čest gost u Igalu. U kući Špira Nenadovića u Igalu čuva se i danas fotografija Alekse Šantića iz 1904. godine kada je bio svat na svadbi Špirovog djeda i imenjaka. Svatovi su fotografisani ispred crkve Svetog Preobraženja.
Tanani pjesnik koji je želio da postane valom „sinjega mora“ pred Bokom i da čudesnom zalivu „vječito pjeva“ gledajući na „Lovćen plavi“ svoj raskošni doživljaj zalivskog svijeta zaokružuje još većom, svevremenom željom da slavi „dan zlatne slobode.“ Postala je njegova pjesma tokom minulih decenija prava himna Boki i Novome, “hercegu među gradovima” kako je pisao Zuko Džuhmur.
Podsjetićemo, Šantićevu bistu na najljepšem novskom trgu, na Belevisti otkrio je Zuko Džumhur, osamdesetih godina prošlog vijeka srdačno poručivši “Dobro nam došao dragi Aleksa”.
A da je zaista bio dobrodošao svjedočio je svojevremeno i dr Ilija Pavlović. Prema njegovim riječima braća Vladimir i Svetozar Ćorović (u čijoj kući je Aleksa i umro ) i Aleksa Šantić 1907. godine bili su gosti kneza Toma Tomaševića u Svrčugama. Podorjenska sela i Orjen obišli su poslije odmora u Herceg Novom. Pismenu zabilješku o toj posjeti dr Pavlović je našao kod istoričara Ćorovića. Zanimljivo je i da se ta posjeta desila u vrijeme najveće Šantićeve pjesničke zrelosti koju je ispoljavao u stvaralaštvu nastalom od 1905. do 1910. godine. Bila je to poezija puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je pripadao. Njegova muza je bila na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Potvrda tome je i pjesma „Naša mila Boko“.
Šantić je stihovima ostavio vječne pouke i baš kao što on za Boku kaže „nikada se tebe nagledao ne bih“ tako i za njegove stihove možemo reći nikada ih nije mnogo iznova čitati. U njima ćemo i danas naći pravu mjeru ljudskosti, onu koja se mjeri dobrom koje učinimo drugima.
Mostar i danas pamti i prepričava pjesnikovu sahranu, na kojoj je bilo i Novljana. Na žalost, nema zapisa o ljudima iz Novog koji su ispratili Šantića, ali je važno da on i danas traje u gradu koji je opjevao. I ne samo kao bronzani lik na Belavisti, već i na književnim večerima, na Trgu od knjige i Trgu od ćirilice. I dok kazujemo njegove stihove kroz njih se u novsku auru i u nas sliva toplina njegovih riječi, plemenitost pogleda i privrženost zavičaju. Tome nas i danas uči.
Srpsko prosvjetno društvo ”Prosvjeta”, Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ”Gusle” u Mostaru svake godine organizuju ”Šantićeve večeri poezije”, a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje i Književna nagrada ”Aleksa Šantić”.
