Ovacije publike zaslužilo je Gradsko pozorište Podgorica, koje je u okviru 31. HAPS-a sinoć u prepunoj dvorani “Park” odigralo predstavu “Bolivud” autorke Maje Pelević u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića.
Spajajući humor, muziku i kritički pogled na društvo u kojem umjetnost traži svoje mjesto, predstava govori o posljedicama tranzicije, korupciji, nepotizmu, globalizaciji, diskriminaciji i drugim problemima društva.
“Bolivud” korespondira sa stvarnošću, počevši od uvodne scene zasnovane na istinitom događaju, a rediteljska adaptacija vješto gradi dalju strukturu predstave kroz poigravanje sa motivima “Gorskog vijenca” stvarajući slojevitu i ironičnu sliku savremenog društva, kazala je glumica Branka Femić Šćekić. Predstava, prema njenim riječima, otvara pitanje kolektivnog identiteta i sklonosti da se sopstvene vrijednosti potcijene u korist „onih sa strane“.
-Adaptirani tekst, onaj koji mi igramo, u dobrom dijelu se razlikuje od originala. Čak i ovaj uvodni dio koji je prolog predstave je nastao na osnovu realnog događaja koji se desio u Subotici, u kojoj je jedna radnica fabrike koja je u tranziciji zatvorena, nažalost, odlučila da tu i skonča svoj život. To je jedan tragički momenat i ja se uvijek pitam koliko on korespondira i koliko publika prepoznaje to, ali zapravo treba da bude uvod, jer sve nas je to dovelo do ovoga danas. Kokan je vrlo vješto onda drugi dio predstave adaptirao na priču o “Gorskom vijencu”, jer je to ono nešto naše najveće, ili kako moj lik kaže – “svetinja, kamen temeljac nacije”, pa se onda poigrao sa tim. Sjećam se kad je došao na prvu probu i iznio nam ideju, mi smo svi bili oduševljeni, ali pomalo i zazirali od toga kako će ljudi reagovati, jer ipak je to velika stvar, ali kad se to kroz jednu umjetničku formu i neku vrstu sarkazma sve predstavi mislim da je pametnome dosta.
-I ta priča o prodaji predstave koju mi pravimo je zapravo priča o svima nama na ovim prostorima i tome koliko se povinujemo svemu onome i svima onima koji dođu sa strane misleći da su oni bolji, veći i da će nas oni naučiti kako treba. Nažalost, ispostavlja se da možda nema onih sa strane koji nas uče kako treba. Mi bismo prodali i ono što još uvijek nismo, tako da ovo u suštini ja doživljavam i igram i kao glumica u predstavi, ali i kao stvaralac i kao, na kraju krajeva, građanin. Mislim da imamo jednu veliku i važnu predstavu baš zbog toga da se podsjetimo, pitamo, preispitamo, lupimo glavom ili lupimo jedni drugima glave i kažemo: „Pa stani, čovječe, ne treba niko da nam dođe sa strane, imamo mi dobrih i znavenih koji mogu da grade i koji umiju da grade, samo pustite dobre i znavene, poručila je Femić Šćekić.
Na pitanje da li ova pedstava sugeriše da smo postali „beskičmenjaci“, glumac Emir Ćatović ukazuje da se na svakom koraku susrećemo sa izazovima koji zahtijevaju „čvrstu kičmu“, ali i na kolektivnu nespremnost da im se suprotstavimo, ističući da je uloga pozorišta da postavlja pitanja i “upire prstom” u probleme. „Bolivud“ je i nastao iz osjećaja dugotrajnog nezadovoljstva i naviknutosti na nagomilane probleme, što se reflektuje i kroz motive poput višedecenijskog čekanja na funkcionalan pozorišni prostor.
-Evo, vama se ovdje u komšiluku dešavaju stvari za koje bi nam svima trebala jako velika i čvrsta kičma, tako da je ovo samo možda jedna kap koja ukazuje na sve naše probleme, ali ne samo u našem društvu, nego na neke univerzalne probleme. Kada bismo se mi svi digli i za novu zgradu gradskog pozorišta i kad bismo se bunili za sve te neke druge stvari koje se dešavaju, evo, vama ispred nosa, pitanje je kakvo bi bilo naše društvo, kojim bi mi putem išli. Ali, to je koeficijent naše inteligencije i našeg morala, tako da je naš zadatak da nekad uperimo prstom ka stvarima koje se dešavaju i u pozorištu. Pozorište i postoji da zapita i možda nekad umije da da odgovore na ta pitanja, a koliko mi možemo i koliko pozorište ili umjetnost imaju snage, to je sad na svakome od nas da da odgovori ukoliko želi da se stvarno zapita.
Svi ti naši problemi se već vuku iz godine u godinu i kao da smo se navikli na njih, kao da smo se srodili sa njima. Mi i našu predstavu krećemo kao iz nekog inferiornog stava, iz nekog položaja koji je nimalo prijatan, mi želimo da to podijelimo sa ljudima i mislim da će mnogi u tome da se pronađu. Mnogi ljudi traže odgovore na razna pitanja, ali nismo baš uvijek spremni da pomognemo drugome ili da nađemo odgovore na neka pitanja koja nas muče sve zajedno. I šta možemo na kraju da radimo; ili da se zajedno smijemo tome pa da idemo dalje, ili da nekako to izvrćemo dok neko ne vidi da je to stvarno apsurd više.
Proces rada bio je usmjeren na otvaranje tema koje duboko dotiču svakodnevicu – onih potisnutih pitanja i ličnih dilema koje prevazilaze granice same pozorišne umjetnosti, kazala je glumica Ivona Čović Jaćimović. Istakla je da reakcije publike potvrđuju da je predstava uspjela da uspostavi snažnu komunikaciju, što je najbolja potvrda umjetničkog uspjeha, i da ocjena da je riječ o sjajnoj produkciji predstavljaju snažan podstrek za ansambl.
-To mnogo znači umjetnicima i nama koji smo skoro mjesec i po dana proveli s Kokanom Mladenovićem, radeći na ovoj predstavi, stvarajući teme. Koje su to interesantne teme? Šta je ono što nas boli, šta je ono što je duboko negdje u našim folderima zatrpano, i šta je ono što bismo onako naglas željeli da kažemo, a da nije vezano samo za pozorišnu umjetnost, jer ova tema se duboko tiče svih profesija u svakodnevici koju možemo da vidimo. To je ono što smo večeras mi igrali za vas, za predivnu novljansku publiku koja je jako stroga i uvijek imamo tremu kad igramo pred vama, a reakcije koje smo večeras doživjeli i ovacije pokazuju da smo uradili sjajan posao, poručila je Čović Jaćimović.
Predstava donosi zanimljiv spoj različitih teatarskih izraza i kultura, a taj hibridni pristup, obogaćen muzikom, koreografijom i dinamičnom igrom, čini je istovremeno značajnom i atraktivnom, ali i zahtjevnom za ansambl, kazao je glumac Pavle Bogojević. On ističe da predstava „Bolivud“ zauzima posebno mjesto u repertoaru Gradskog pozorišta Podgorica, prije svega zbog toga što nakon više od sedam decenija otvara pitanje nedostatka sopstvene zgrade – teme od izuzetnog značaja za instituciju i njene umjetnike.
-Obrađena jedna vrlo bitna tema, nakon 75 godina konačno se sa scene govori o nedostatku zgrade Gradskog pozorišta Podgorica i u tom smislu je vrlo značajna. Interesantno je danas, kada su ovako čudna vremena gdje se sve nekako transformiše, vidjećemo u šta na kraju, ali samim tim i pozorište. Taj jedan prikaz hibrida i miješanja dvije različite kulture i dva različita pozorišta, teatra, tako da prije svega u tom smislu mislim da je vrlo značajna predstava, a onda i atraktivna, jer pored toga što spaja crnogorsku i indijsku kulturu, vrlo je aktivna, dosta je koreografija, dosta je muzike, pjevanja i zahtijeva od ansambla ove predstave tačnost, preciznost i vještinu. Ovo nam je deveto igranje i svaki put smo imali odličnu reakciju i aplauze tokom, i nakon same predstave. Ljudi ostanu, javljaju se nakon toga preko mreža, tako da ostavlja jedan vrlo dobar utisak na publiku, kazao je Bogojević.
U veoma aktuelnoj i scenski nesvakidašnje raskošnoj predstavi igraju i: Lara Dragović, Vanja Jovićević, Marija Đurić, Božidar Zuber, Aleksa Balević i Anđelija Rondović.
