„Ljepša si od tvoje primorkinje vile i svjetlija si od njenog đerdana“. Aleksa Šantić je ovaj stih zapisao diveći se našoj Boki, a nas je podsjetio na jednu novsku primorsku, nježnu vilu sa raskošnim glasom – Nikolinu Tomašević, pravi i svjetao primjer mlade operske pjevačice koja osvaja svijet.
Nikolina u rubrici Srce bira Herceg Novi, tvrdi da joj ljubav prema umjetnosti i velika podrška roditelja daje motivaciju i snagu da prevaziđe sve životne teškoće, priznaje kako je na početku svake akademske godine nestrpljivo gledala u kalendar nastave kako bi izračunala broj slobodnih dana koje je unaprijed znala da će provesti u rodnom Herceg Novom. Ona, kaže, oduvijek vjeruje da se svaki posvećeni rad i trud nagrade u životu, objašnjava šta je „bel kanto“, a dirljivo priča o uspješnom realizovanom snu i dodaje da umjetnost svojom ljepotom obavezuje da napredujete i radite na svim segmentima vaše ličnosti. U nastavku i zbog čega njeno srce bira Herceg Novi…
Piše: Viktorija Samardžić
Diplomirali ste i završili master studije solo pjevanja na Akademiji umetnosti u Novom Sadu sa prosjekom 10. Koliko je truda, rada, odricanja i volje potrebno da bi se ostvarili briljantni rezultati kakvi su vaši?
Studirala sam daleko od svog rodnog grada i svoje porodice, ali ljubav prema umjetnosti i velika podrška roditelja, oduvijek mi daju motivaciju i snagu da prevaziđem sve teškoće. Opersko pjevanje zahtijeva psihičku i fizičku disciplinu, ali toga sam bila svjesna još na početku školovanja mog glasa kod nastavnice Mirele Šćasni koja mi je mnogo pomogla, otkrila i razvila talenat i inspirisala da zavolim opersku umjetnost, kao i sam proces rada na vokalnoj tehnici. Takođe, mnogo sam zahvalna i nastavnicama Zorici Trajković, Maji Lukšić i Milici Milanović, u čijoj klasi sam završila srednju muzičku školu ,,Vida Matjan“. Ovi prvi i najvažniji koraci, kao i cjelokupni rad omogućili su ostvarenje mog sna i uspješno polaganje prijemnog ispita na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Svojom ljepotom umjetnost te obavezuje da napreduješ i radiš na svim segmentima ličnosti, tako da je i moj studentski život najviše obilježilo svakodnevno vježbanje, treniranje i učenje. Ali ja zaista uživam u tom cjelokupnom procesu.
Po čemu pamtite studiranje u Novom Sadu i da li i u kojim trenucima vam je nedostajao Herceg Novi?
Studiranje pamtim kao jedan lijep period sazrijevanja i druženja. Naravno da mi je nedostajao rodni grad. Koliko? Na početku svake akademske godine nestrpljivo sam čekala kalendar nastave kako bih odmah izračunala broj slobodnih dana i zabilježila ih u svoj kalendar u telefonu znajući da ću svaki od njih provesti u svom Herceg Novom. Ipak, trudila sam se da nostalgiju prebrodim druženjem sa divnim ljudima, učenjem, radom na sebi, šetnjom i trčanjem kejom i Ribarcem, kao i uživanjem u koncertima, dramskim i operskim predstavama.
Ko Vam je najveća podrška?
Najveća podrška su moja porodica, profesori i prijatelji, kao i ljudi koji vole i cijene opersku umjetnost i moj rad. Mnogo se obradujem kad sretnem poznanike koji me sa radošću pitaju: “Kada ćemo opet uživati u tvom glasu? Kada će koncert?“Podrška mi mnogo znači. Jedva čekam da se situacija stabilizuje, da stanem na scenu i ostvarim razne projekte koje pripremam. Radujem se što ću biti dio projekta “Opera: Past, Prezent, Perfekt“ u okviru kojih ćemo realizovati mnogobrojne radionice, koncerte i opere.
Da li smatrate da se Vaš trud isplatio?
Naravno. Oduvijek vjerujem da se svaki posvećeni rad i trud nagrade. Nekada ne odmah i ne brzo kao što bismo željeli, ali na duge staze sve dođe na svoje. Na početku svake akademske godine, nakon uspješno položenih audicija, dobijala sam stipendiju za najbolje studente i učenike solo pjevanja iz Fonda “Melanije Bugarinović i njene kćerke Mirjane Kalinović-Kalin“ koja mi je omogućila veliku finansijsku i psihičku podršku. Kao stipendista Fonda, mnogo puta sam nastupala u predivnoj Gradskoj kući Novog Sada i to je za mene uvijek predstavljalo veliku čast, ali i odgovornost. Veoma sam zahvalna Fondu, kao i Opštini Herceg Novi i Ministarstvu prosvjete, čije stipendije su mi omogućile bezbrižno i posvećeno studiranje. Naravno, zahvalna sam i svim vrhunskim profesorima na Konzervatorijumu “Đuzepe Tartini“ i na Akademiji umetnosti, među kojima su na moj umjetnički razvoj naročito uticali profesorka solo pjevanja Ljiljana Lišković, profesorka solfeđa Emilija Stanković, profesor glume Ivica Klemenc.
Zahvaljujuću stipendiji Erasmus + dobili ste mogućnost usavršavanja belkanto tehnike na Muzičkom konzervatorijumu „Đuzepe Tartini’’, na kojem ste sarađivali sa poznatim umjetnicima i profesorima među kojima se izdvajaju: Rita Susovsky, Silvano Zabeo, Rosalba Trevisan, Romolo Gesi. Kakvo je bilo iskustvo i kako vi objađnjavate bel kanto?
U Trstu sam mnogo naučila o vokalnoj tehnici belkanta, ali i o umjetnosti. Studiranje u kolijevci operske umjetnosti značilo je mnogo za moj umjetnički razvoj. Konzervatorijum Đuzepe Tartini je zaista divan, a o tome najbolje svjedoči činjenica da mnogi muzičari sa naših prostora studiraju baš u ovoj instituciji u lijepom Trstu koji je svojim geografskim i kulturnim karakteristikama, kao i ljubaznošću ljudi omogućio da se osjećam kao kod kuće. Belkanto (italijanski lijepo pjevanje) je način virtuoznog pjevanja koja svoje težište stavlja na ljepotu tona i pokretljivost glasa, na raznovrsne i bogate ukrase i kadence. Potiče iz italijanske opere, naročito opere napuljske škole od XVII do kraja XIX vijeka.
Kakve uspomene nosite iz Italije?
Predivne! Odmalena sam maštala o odlasku u Italiju i pjevanju na venecijanskoj gondoli, a zahvaljujući projektu Erasmus + ti snovi su se ostvarili. Oduševili su me Italijani, njihova ljubaznost, otvorenost, kultura. Posebno me oduševilo da svako manje mjesto ima svoj teatar i da Italijani zaista žive umjetnost. U kafićima Trsta često smo uživali u džez svirkama i koncertima. Ovo je bio predivan period studiranja.
Pored dvadeset nagrada na međunarodnim takmičenjima širom Srbije, Crne Gore i Hrvatske, na Međunarodnom takmičenju solo pjevača ,,Bruna Špiler“, osvojili ste i nagrade za najuspješniju interpretatorku francuske muzike i dobili ste stipendiju od Miomire Vitas- članice organizacije“Parade“. Šta vas toliko inspiriše u francuskoj muzici i koliko vam sve ove nagrade znače?
Obožavam da izvodim djela francuskih komozitora, jer ona odišu divnim melodijama, emocijama i riječima. Srećna sam što godinama dobijam mogućnost nastupanja u Francuskoj, druženja i rada sa predivnom umjetnicom Miomirom Vitas. Moram napomenuti da je Miomira završila opersko pjevanje u klasi čuvene Novljanke, vrhunske profesorke Brune Špiler. Miomira je divna osoba koja mi uvijek daje umjetničke, ali i životne savjete. Zahvalna sam na saradnji i druženju sa njom, njenom porodicom, i cjelokupnom ekipom umjetnika organizacije “Parade“ koja svake godine realizuje operske produkcije i koncerte posvećene danima kompozitora Erika Satija.
Koja nagrada vam je najdraža i zbog čega?
Upravo nagrada za najuspješniju interpretatorku francuske muzike, jer mi je otvorila vrata za brojne mogućnosti.
Kakve uspomene nosite iz Francuske?
Mnogobrojne lijepe uspomene. Posebno bih istakla druženje sa čuvenom porodicom Vitas-Bogino, nastupe sa umjetnicima i solistima opera iz Rusije, Italije, Srbije i Francuske , kao i koncerte u Srpskom kulturnom centru u Parizu. Veliki utisak na mene je ostavio i nastup povodom obilježavanja 80. rođendana i godišnjice braka rusko-srpskog bračnog para u rezidenciji princa Nikole Petrovića. Istakla bih i posjetu mnogobrojnim savršenim parkovima i muzejima Pariza, kao i posjetu Diznilendu. Posebno me oduševila sloboda, opuštenost i spontanost Francuza, njihove pekare i kroasani, načini uživanja u životu, svakodnevno konzumiranje umjetnosti, čitanje knjige u parku, odmaranje, druženje i ručak na travi. Uživala sam u ovim momentima, jer je pariški stil života sam po sebi umjetnost.
Četiri godine zaredom publici u Parizu ste se predstavljali raznim ulogama, među kojima i glavnom ulogom Zerline u svjetskoj premijeri komične opere Le Fille du Golfe (Djevojka zaliva). Koliko vam prija svjetska scena, možete li se stopiti sa njom i da li smatrate da ste Vi djevojka našeg Bokokotorskog zaliva?
Obožavam scenu, glumu, igru i uživam u svakom trenutku stvaranja umjetnosti. Svaka djevojka rođena u Boki je djevojka našeg zaliva. Boka se brzo ureže u srce i ostaje tu zauvijek.
Koliki vam je bio izazov da naučite francuski jezik?
Francuski je veoma lijep jezik, ali i izazovan. Budući da obožavam pjesme koje izvodim na francuskom jeziku, bila sam motivisana da savladam poteškoće francuskog jezika. Zahvaljujući Svetlani Čolak Antić i njenom Kreativnom centru Avenir, učili smo francuski kroz pjesmu, igru i mjuzikle, a na taj način se svaki strani jezik uči sa uživanjem i motivacijom.
Zbog opšteg napredovanja, pohađali ste i kurseve ruskog, španskog, nemačkog i francuskog jezika, a u cilju usavršavanja operskog pjevanja pohađali ste master klasove kod mnogih vokalnih pedagoga. S obzirom na to da ste mladi sopran, a sve ovo ste već postigli, da li je bilo trenutaka kada ste morali da zapostavite svoj privatni život?
Da, potrebno je mnogo ulaganja u svim segmentima ličnosti kako bi se postigao visok umjetnički nivo, kao i mnogo rada kako bi se taj nivo održao. Sa druge strane, potrebno je uspostaviti i dobar balans između umjetnosti i realnog života kako bismo mogli da funkcionišemo na svim poljima. Suština umjetnosti je probuditi u ljudima emocije, zaustaviti ih na sat-dva i odvesti u neki drugi svijet, natjerati ih da se zamisle, shvate i protumače umjetnička djela i život uopšte. Da bi ovo postigao, umjetnik mora da bude uključen i prisutan u realnom životu da bi uspio odgovoriti na duhovne i umjetničke potrebe čovjeka 21. vijeka.
U prvom crnogorskom mjuziklu ,,Pepeljuga i rok zvijezda“ povjerena vam je uloga Pepeljuge sa čijom postavkom ste nastupali u KIC Budo Tomović, u Dvorani Park u našem gradu, kao i na pozorišnom festivalu u Bihaću. Da li je veća odgovornost nastupati pred svojom publikom i da li se sjećate trenutka kada ste se predstavili novskoj publici?
Naravno da je uvijek veća odgovornost nastupati pred svojom publikom, ali je doživljaj ljepši. Budući da smo se mnogo pripremali na probama u umjetničkom centru Diano sa Antonijom Đurović Novoselac, na javnim izvođenjima mjuzika svakog od nas su ponijele gluma, pjesma, igra i emocije. Ovo je bilo nezaboravno iskustvo i zaista sam uživala u svakom trenutku rada i izvođenja mjuzikla.
Predajete solo pjevanje u našoj Muzičkoj školi. Koliko vas ispunjava rad sa djecom?
Rad sa mojim učenicima je veliki blagoslov. Uživam u otkrivanju i unapređivanju njihovih talenata. Srećna sam što mogu biti dio njihovog odrastanja. Naše podneblje je bogato talentovanom i pametnom djecom.Ja sam istraživački tip i zato sam oduvijek voljela proučavanje glasa, otkrivanje, učenje i pjevanje novih kompozicija raznovrsnih muzičkih žanrova. Pedagogija je moja velika ljubav, a obožavam trenutke kada zajedno dolazimo do viših ciljeva. Uživam u njihovom napretku, a posebno sam srećna kad vidim da su odgovorni, vrijedni i redovni, jer je to jedini put koji vodi do uspjeha. Da bismo napredovali, potreban je konstantan i predan rad, trud i disciplina.
Može se reći i da vas je ljubav vratila u rodni grad. Šta vas je to još posebno vezalo?
Kažu da je Pariz grad ljubavi, a za mene je to Herceg Novi. Zagrljen divnim planinama, morem i predivnim gradovima, okupan zracima Sunca i namirisan morskim tonovima. Grad ljubavi odlikuje spoj neba, umjetnosti, mora i dobre energije među ljudima.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Herceg Novi je moja oaza ljubavi, mira i umjetnosti. More, talasi, stari grad, muzička škola, šetalište, čak i kiša u našem gradu – moja su vječita inspiracija. Moje srce pripada mjestu gdje su moja porodica, moji prijatelji, moji ljudi, a to je Herceg Novi.
