U Crnoj Gori je, u zdravstvenim institucijama na primarnom nivou zdravstvene zaštite, tokom prethodno godine registrovano tretirano oko 3 400 osoba s epilepsijom i još 20 osoba u epileptičkom statusu, saopšteno je iz Instituta za javno zdravlje povodom Međunarodnog dana osoba podizanja svijesti o osobama koje žive s epilepsijom.
-Baze pokazuju da se kontinuirano evidentira nešto više (52%) muškaraca nego žena, liječenih u domovima zdravlja. Istovremeno, tretman u bolnicama Crne Gore, obezbijeđen je za 249 osoba, oboljelih od navedene bolesti, što je nešto više u odnosu na prethodno registrovani period. Naime, evidencije pokazuju da je povećanje broja liječenih osoba koje žive s epilepsijom, bio posebno izražen među ženama, mada je i dalje evidentiran veći broj hospitalizovanih muškaraca.
Međunarodni dan podizanja svijesti o osobama koje žive sa epilepsijom obilježava se od 2008. godine na svim kontinentima, u preko sto zemalja svijeta. Ljubičasta boja na međunarodnom nivou označava epilepsiju, a direktno je povezana s osjećanjima usamljenosti i odbačenosti od društva što je jedan od glavnih izazova sa kojim su suočene osobe koje žive s epilepsijom.
Ministarstvo zdravlja u saradnji sa Institutom za javno zdravlje, Kliničkim centru Crne Gore i NVO sektorom već nekoliko godina unazad obilježava Ljubičasti dan, kako bi se populaciji uputile poruke važne za prepoznavanje simptoma i pružanje prve pomoći osobama prilikom napada. Osim toga,važno je radaiti s mladima na suzbijanju stigme i diskriminacije prema osobama koje žive s epilepsijom, kako bi im se omogućio adekvatan pristup zdravstvenom, ekonomskom, socijalnom i ostalim društvenim sistemima.
Inicijativu za obilježavanje ovog važnog datuma pokrenula je devetogodišnja djevojčica Kesidi Megan, iz Kanade, koja je zbog osjećanja usamljenosti i nerazumijevanja sredine željela da pokaže drugima da „nije drugačija od njih zato što je bolesna“. Ona je 26. marta (zbog toga je i 26.mart uvršten u Kalendar zdravlja kao Međunarodni dan podizanja svijesti o osobama koje žive sa epilepsijom) ukazala da se o epilepsiji mora govoriti javno i da je neophodno kontinuirano obrazlagati da ljudi koji žive s epilepsijom nisu drugačiji od ostalih. Naime, ona je skrenula pažnju da je vrlo važno promijeniti odnos ljudi prema osobama koje žive s epilepsijom, a naročito, ranije prisutan, loš način izvještavanja medija o ovoj bolesti, koji je dodatno otežavao edukovanje i pomoć oboljelima u kriznim situacijama.
Zbog izrazito prisutne stigmatizacije i izolacije od strane ljudi iz okruženja, osobe koje žive s epilepsijom stvaraju vrlo negativna iskustva i formiraju ograničenja u svakodnevnom funkcionisanju. Stoga su njihova napredovanja u svim životnim aspektima otežana, a u nekim situacijama i neostvariva.
