Na vijest da se u 95. godini upokojio naš sugrađanin, odličan ljekar, hrabar i dobar čovjek, humanista, dr Đuro Musić, sjetila sam se rečenice koju je izgovarao više puta tokom naših razgovora: Ili jesi, ili nisi čovjek. Dr Đuro Musić jeste bio Čovjek, i to u svim vremenima i nevremenima.
Pričao mi je, zanimljivo i živo, da su Musići naseljavali Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju, Kosovo a početkom dvadesetih godina 18. vijeka među prvima stigli na Pode. Bili su pomorci, brodovlasnici, zadužbinari. Crkvi su zaveštali dvije kuće u hercegnovskom Starom gradu, zemlju u Meljinama, „dvije butige“ na pijaci sa magazinima, četiri kandila poklonili manastiru Savina…
Završio je Medicinski fakultet u Beogradu. A povod za takvu odluku objašnjavao je jednostavno:
-Vjerovao sam da tako mogu pomoći bratu oboljelom od tuberkoloze!
Razgovarali smo i kada je dobio orden Svetog Save kojim ga je Srpska pravoslavna crkva nagradila za požrtvovanost i humanost u prošlom ratu u Hercegovini, posebno Nevesinju, gdje je kao ljekar radio od 1993. do 2000. godine, i u nemogućim uslovima obavio preko 1700 intervencija, a da nije izgubio ni jednog pacijenta.
– To odlikovanje ne pripada samo meni, pripada svim ranjenicima koje sam operisao, svima koji su se borili za svoj narod, svima koji su bili u mom hirurškom timu, jer ljekar uradi svoje a onda o ljudima treba dugo i pažljivo brinuti, treba ih njegovati….Mi svi smo bili samo Božiji sinovi u ratnom vremenu, Bog im je podario život!
A o životima svojih pacijenata dr Musić je neprestano brinuo, godinama.
Pričao mi je o Mostarcu Dušku Pejaku, nekada borcu Nevesinjske brigade koji je bio teško ranjen sa jako povrijeđenom kičmom.
– Donesen je u nosilima, nepokretan u malu nevesinjsku bolnicu. U užasnim bolovima. Sanirao sam sve što sam mogao, dao mu poslednji morfijum koji sam imao i helikopterom ga uputio u Podgoricu. Preživio je ali je ostao nepokretan. U Mostar više nije mogao…Sada ga u Kraljevu njeguje nemoćna i već stara majka, imaju skromne prihode, pa pozivam sve koji mogu da ga obiđu i pokušaju da pomognu….
Ovaj gest pažnje zabilježen je 2021. godine, a apel dr Đura odjeknuo je i u Kraljevu… Duško Pejak tada je rekao:
–Svaki novi dan je bitka koju moram da dobijem… tako gotovo punih 26 godina. A živ sam najviše zahvaljujući dr Musiću, legendi, velikom čoveku i stručnjaku koji je napravio čudo i spasao mi život… nisu naši borci tek onako pričali da doktor Đuro jedini vraća iz mrtvih…I danas se brine…
Ili jesi ili nisi Čovjek!
Dr Musić bavio se jedrenjem i učestvovao na Jadranskoj regati u Makarskoj 1950. godine. U strašnom nevremenu potopljeno je tada 29 jedrilica. Musić je sa kolegom iz Novog jedrilicu L5 na kojoj je bio mornar konopom vukao do obale. I spasili su se.
– Opet su Bog ili sreća bili na našoj strani, komentarisao je uz blag osmijeh zanemarujući sopstveni doprinos srećnom ishodu.
Pitala sam jednom dr Đura šta ga u poznim godinama čini srećnim?
– Porodica, djeca, sin koji je nastavio mojim putem, iskreni prijatelji, svi pacijenti kojima sam pomogao ili spasio život, grad koji volim, mada bih mnogo toga u Novom drugačije uradio, s još više ljubavi…
Veliki, dobri, dragi Čovjek, nedostajaće gradu, zato sjećanje na njega mora ostati živo. Na nama je da ga čuvamo i da za to odaberemo način dostojan Gospodina Đura Musića koji nas je napustio miran, s onim jedinstvenim, iskrenim i blagim osmijehom, davno nam, s ljubavlju oprostivši sve nesavršenosti, ali se istrajno boreći za bolje i ljudima i svom gradu. Otputovao je, zasluženo, s anđelima!
Vitka Vujnović
