Pred Dan žena, u rubrici „Srce bira Herceg Novi“, razgovaramo sa poznatim romantičnim, popularnim, srdačnim splitskim vagabundom – Goranom Karanom.
On priča o danima koje je proveo u samoizolaciji, humanitarnom projektu koji je uradio sa muzičarima sa Novog Zelanda za djevojčicu koja je stradala u zemljotresu u Zagrebu prošle godine, ističe kako je trideset godina vegetarijanac i kako mu je to oblik zahvalnosti koju ima prema Bogu za sve što je postigao, otkriva kako izgleda njegov dan na moru, po čemu su Dalmatinci slični Novljanima, kakve utiske nosi iz našeg grada, zašto se sa našom publikom osjeća „srce na srce“, te zbog čega je Novi divna Božja zemlja.
Goran Karan rođen je u Beogradu 2.4.1964. godine. Da je tamo rođen, desilo se, kako kaže, sasvim slučajno, jer su mu roditelji tada bili na proputovanju po bivšoj SFRJ i tamo se našli u trenutku kada je došao na svijet. Djetinjstvo je proveo u Splitu, gradu koji, kako ističe, obožava kao što obožava i zaigrati picigin na splitskoj plaži Bačvice, ali i u Herceg Novom. Objašnjava i zbog čega njegovo srce bira Herceg Novi…
Piše: Viktorija Samardžić
Sa pandemijom kovid-19 usvojili ste nov način i ritam života, a čak dva puta ste bili u samoizolaciji. Koliko vas je sve to promenilo i kako se čuvate i snalazite u izmenjenim okolnostima?
Dva prijatelja s kojima sam bio u kontaktu pokupili su taj nesretni kovid-19, pa su mi rekli. Onda sam jedanput sam bio doma 10 dana, a drugi put sam bio nedaleko od Splita u izolaciji. Za vrijeme tih trenutaka, kad nisi u kontaktu s ljudima uživo, tu su pametni telefoni, a moj je joši osjećajan, to jejedan divan telefon. Čuješ se sa ljudima koji su ti dragi, koji trebaju znati šta ti se događa u životu. Tu je i gitara,pa imaš ta dva osnovna sredstva, koja su ti ostala za vrijeme epidemije.Imaš i prozor i ogledalo da gledaš kroz prozor ili da vidiš šta je s tobom. Pišem pjesme i tako uvijek imam posla i mogu se nekom obratiti na sve strane svojim „pismima“, tj. porukama u boci. A što se tiče koncertne djelatnosti, ona je zaustavljena. To je prilika da malo središ svoje ormare, i poslovne, i emocionalne, i umjetničke. Koristim ovo vrijeme da se ponovo sprijateljim sam sa sobom i mogu reći da mi to ide dobro.
Za vrijeme epidemije uradili ste jedan divan gest. Snimili ste pjesmu „Ima jedno svjetlo“ posvećenu djevočici koja je poginula u zemljotresu u Zagrebu. Zajedno sa THE SHADES sa Novog Zelanda ste upriličili spot. Kako ste došli na ovu ideju?
Ima jedno svjetlo je pjesma koja je nastala nekoliko godina prije ove situacije. Negdje početkom ove pandemije stajali smo doma i televizija je donosila vijesti da je bio zemljotres u Zagrebu. Kad sam shvatio da je jedan mladi život zaustavljen u tom trenutku, sjedio sam na kauču s gitarom i počeo sam svirati tu svoju napisanu pjesmu.Izašao sam na terasu, upalio sam svijeću,otpjevao tu pjesmu i podijelio je na jednoj društvenoj mreži.
Dugi niz godina ste vegetarijanac. Koliko vam ovakav način ishrane pomaže i održava imunitet zdravim, posebno sada?
Vegetarijanac sam 30-ak godina i mogu reći da sam izgradio zdrav odnos prema hrani. Bavim se glazbom, a to je umjetnost, zanat ili posao, kako hoćeš, i veliki je izazov reći ne ljudima u vrijeme kad su opušteni i dobre volje. Meni treba samodisciplina i zato sam se davno odlučio da i alkohol i sve to skupa maknem iz života da bih se sam sebi makao s puta. Meni to jako, jako prija. Ne znam koliko je uopšte relevantno govoriti o ovoj bolesti,jer mislim da svako treba naći svoj način da se izbori s tim. Bitno je zadržati dodir sa stvarnošću, jer sve ovo što se meni divno događa i te pjesme, sve se to moglo i ne dogoditi. Oblik mog iskazivanja zahvalnosti ljudima koji dolaze na moje nastupe je da imaju pravo vidjeti mene u najboljem izdanju. Neki put si ovako ili onako raspoložen, zato se makni sam sebi s puta. Za mene je taj način vegetarijanstvo. Vi, dragi ljudi, činite kako god vam je volja. Moje su samo preporuke, a svako treba biti zadovoljan svojim načinom života.
Kako gledate na cjelokupnu situaciju sa koronavirusom?
Otprilike svakih 100 godina se pojavljuju velike pandemije i taman kad ode zadnja osoba koja se sjeća toga,dođe novi izazov za ljudsku vrstu. Ovaj virus je zatekao nespremnim cijeli svijet, iako se desio strahovit tehnološki napredak koji je doveo do toga da smo ipak ostali zatečeni i pojavom, i kako se nositi s tim, i šta je to u stvari. Sada možemo komunicirati na milione načina na društvenim mrežama.Razne su tu teorije. Neko se izbori lako, neko snosi konsekvence. Ono što je trenutačno vrlo interesantno pitanje je koliko smo u stanjumi kao vrsta i svako pojedinačno nositi se s time da nekome drugome možemo nanijeti štetu. Nije pitanje osobne hrabrosti, već je pitanje kako da se osvijestimo za odgovoran život i rad jedni sa drugima, jer treba živjeti s tim saznanjima i posljedicama. Zato se moramo malo okrenuti put unutra. Svaka sila traje koliko traje. Imamo priliku da iz ovoga izađemo bolji. Ne možemo mijenjati ništa na drugima već samo na sebi.
Koja je prednost života na moru i šta ono za vas predstavlja i kako izgleda jedan vaš dan na moru?
Na moru je lijepo. Dalmacija je prekrasna . Split je istovremeno i grad, i malo mjesto, i veliko mjesto;sve što tražiš – nađeš. Dalmacija, kao i Crnogorsko primorje su dio Mediterana, to je jedno od boljih staništa ljudske vrste na planeti. To je zapravo presjek rajske planete. Ono što je još jako lijepo, imamo sva četiri godišnja doba. Meni to znači puno. Treba mi ta piroda koja se živo kreće ovim krajevima. Kad puše bura, puše – to znaš, kad kiša pada, pada. Nema onih stanja koja znaju biti u srednjoj Evropi, počevši od iza brda nadalje, sve tamo sjeverno do Hamburga. Ona eurosiva kad te pritisne, pa ne znaš da li je 10 sati ujutro ili tri popodne. To kod nas, koji dolazimo s mora, malo izaziva usporenje cijelog organizma i uma. Ovdje se živi malo izloženije i na ulici i jedni s drugima. To u meni budi radost, ta plaža Bačvice gdje se igra picigin kao i u Herceg Novom. To je radosno stanje u kojem se ono dijete u tebi izigra na najbolji mogući način dok trčiš „s malo pluća, a puno trbuha“. Ne stigneš ni kukati, ni piti kafu ni misliti na cigare. To je samo igra i samo radost. Lijepo mjesto, prelijepa obala i ljudi dobre volje, to je jedna od najboljih mogućih kombinacija.
Omiljeni zimski morski ritual za vas…?
Picigin, naravno.
Po čemu se razlikuje novski picigin od splitskog?
Nema razlike.
Koliko su Dalmatinci slični sa nama?
Herceg Novi, kako sam rekao, dio jeMediterana i taj kamen je iste boje, to more se mreška kao i u Splitu, valovi kad je jugo, isti su. To je veza jedne koljevke koja se zove Sredozemlje i zato mi je velika lakoća kad dolazim tamo, jer nema velikih razlika. Svaku razliku gledam i učim sa lakoćom. Od prvog trenutka, prvoga nastupa tamo imao sam osjećaj da imam s publikom srce na srce. Na morusvaka melodična pjesma ima zapjev koji ti priroda tamo i daje i nudi. Stvarno se radujem svakog puta kada imam priliku doći kod vas i nadam se da ćemo se viđati dokle god dragi Bog da i dokle god bi me ljudi htjeli slušat tamo.
Nastupali ste u okviru 51. Praznika mimoze ove godine. Kakve utiske nosite iz Herceg Novog i šta je ono što vas povezuje sa našom publikom?
Upravo taj osjećaj „srce na srce“.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Kako je na Mediteranu, tako je i u Herceg Novom. Iste boje mirisa i ukusa sa onim lijepim, slatkim i malim različitostima u odnosu na Dalmaciju. To jesve jedna divna Božja zemlja u koju zbog toga rado dolazim i zbog sličnosti kao i zbog različitosti.
