Vaterpolisti Jadrana su se prije dvije decenije tačnije 29. maja 2004. našli u završnici najkvalitetnijeg takmičenja iz kalendara LEN za sezonu 2003/04. Igrali su u Budimpešti u finalu Kupa šampiona sa ekipom domaćeg Honveda i izgubili 7:6. U polufinalu Jadran je pobijedio ruski Šturm 5:3. Drugi polufinalni par bio je susret Honved-Primorje (Rijeka).
U toj sezoni zbog nesporazuma sa LENOM nije bilo italijanskih ekipa, ali to ni malo ne umanjuje uspjeh kluba sa Škvera. Podsjećajući se tih događaja od prije dvije decenije Boro Mračević sada potpredsjednik Olimpijskog komiteta Crne Gore ističe da ne može da povjeruje da je prošlo već 20 godina i ističe da nakon toliko vremena postoji veliki žal za neostvarenim rezultatom.
-Kao ekipa imali smo šansu da stignemo na krov Evrope ali nije nam se dalo. Na čuvenom, kad je vaterpolo u pitanju, legendarnom Marget Sigetu izgubili smo utakmicu od moćnog Honveda 7:6. Utakmica se igrala u posebnim okolnostima. Bio je pun bazen naravno mađarskih navijača najviše, ali i mi smo imali podršku oko 300 naših navijača. Honved je bio tadašnji potencijal mađarskog vaterpola. Sponzor mu je bio Mađarski Telekom i organizator završnog turnira. Ostali smo vicešampioni Evrope iako smo imali utakmicu u svojim rukama. Vodili smo veći dio utakmice i imali prednost 4:3. Tokom meča uslijedila je povreda Borisa Zlokovića. Zbog te povrede nije ga bilo ni na Olimpijadi u Atini, tu smo ostali u finalu bez olimpijskog zlata. Da je on igrao ubijeđen sam da bi bili olimpijski šampioni, ističe Mračević.
U tom meču strijelci za Jadran bili su: Vladimir Gojković 3, Vladimir Latković, Predrag Jokić i Boris Zloković po gol. Na golu je bio izvrsni Denis Šefik bekovski par su činili Vanja Udovičić i Predrag Jokić. Na poziciji centra Boris Zloković i Nikola Vukčević. Tu su bili uvijek pouzdani Vladimir Gojković i Ištvan Mesaroš.
-Iako nijesam sklon tome mislim da je bilo i u finišu domaće suđenje jer da je i Jadran osvojio titulu te majske večeri ne bi bilo nezasluženo. Nijesmo ostvarili taj cilj. Na sreću crnogorskog vaterpola pet godina kasnije ono što smo mi propustili u Budimpešti ostvario je Primorac 2009. godine u Rijeci protiv Pro Reka u trenucima kada se to najmanje nadao ali takav je sport. U našoj trofejnoj Sali na Škveru nedostaje ta titula ostala nam je za utjehu medalja za drugo mjesto i sjećanja na taj trenutak i tu fantastičnu godinu.
Teško je ponoviti tu priču. Bile su i prije toga i u toku turnira razne turbulencije.
-U toku odigravanja turnira stigla je do nas vijest da je ubijen poznati novinar Duško Jovanović. Bilo je predviđeno da na finale dođe rukovodstvo Crne Gore i naš predsjednik kluba Milan Mišo Brajević. Zbog tog nemilog događaja nijesu stigli. Vrijeme prolazi, a sjećanja ne blijede. Ponosan sam i danas na sve te aktere. Na žalost trener Petar Porobić nije među nama. Imali smo podršku grada. Priređen nam je u Titovoj vili ispraćaj a na trgu okupilo se više od hiljadu i po Jadranaša. Jadran je u tom trenutku dobio jedan veliki značaj a sada mislim da se sve to nekako razvodnilo smatra Mračević u svoj priči u jednom od najvažnijih datuma u istoriji kluba. Treba da se zna da je ova Jadranova ekipa bila okosnica Malage i titule Evropskog prvaka 2008. godine koja je u svom debiju na prvenstvu pripala reprezentaciji Crne Gore, zaključuje Mračević.
Veselin Krivokapić, dugogodišnji kapiten ”Jadrana” i predvodnik evropske generacije ekipe sa Škvera, istakao je najljepše dane svoje karijere, a 28. i 29. maj 2004. godine su datumi koji se ne zaboravljaju.
-Mi smo po godinama tada bili jako mlada ekipa. Jadran na čelu sa trenerom Petrom Porobićem krenuo je od nule. Često su me ljudi pitali koji je bio recept toga uspjeha. Veliko drugarstvo, ali prije svega ogroman kvalitetan rad donijeli su te rezultate. Podsjećam, Honoved smo imali i u grupi. Pobijedili smo ga ovdje u Igalu. U grupi smo bili još sa dubrovačkim Jugom i sa Spartakom iz Vladivostoka. U grupi smo izgubili jednu utakmicu od Juga. I to u trenutku kada nam taj poraz nije činio problem oko daljeg plasmana. U četvrtfinale nas je sačekala Barseloneta, u Barseloni je bilo nerješeno, a u Igalu bila je naša pobjeda. U glavnom gradu Mađarske bilo je veliko samopouzdanje, sjeća se kapiten te generacije Veselin Krivokapić.
Finale i utakmica sa Honvedom je najvažniji uspjeh kluba i to što je postignuto prije dvije decenije je jedan veliki poduhvat sa jednom mladom ekipom koja je bila pojačana sa dva iskusna igrača.
-To je bila generacija koja je u par narednih godina bila u evropskom vrhu rekao je član ove ekipe kasnije trener i sad selektor vaterpolo reprezentacije Vladimir Gojkovića naglašavajući da je Jadranu na domaćoj sceni ova generacija donijela više domaćih trofeja Što se tiče ove ekipe najveće zasluge imao je trener Petar Porobić on je bio čovjek koji je stvorio tu našu generaciju i koji je uradio velike stvari za Jadran i crnogorski vaterpolo To su dani koji se ne zaboravljaju.
