Takmičarskom selekcijom dokumentarnog filma sinoć je obuvaćeno pet ostvarenja: “Plavo” – Ana Vijdea iz Rumunije, “Radnička krila” – Ilir Hasanaj Kosovo “Mjesto koje zovem dom” – Parisa Aminolahi iz Teherana, “Galeb” – David Lušičić iz Hrvatske i “Samo ako beba zaplače” – Shadab Fatooq iz Indije.
Nakon projekcije, selektor dokumentarnog programa Vladimir Perović publici je predstavio reditelja filma “Galeb” Davida Lušičića koji je govorio o ovom filmskom ostvarenju o Titovoj plovećoj rezidenciji, brodu simbolu jednog vremena. „Galeb“ je kod poblike probudio emocije i nadu da će doći neko bolje vrijeme gdje ćemo se bolje razumjeti i bolje živjeti. Lušičić je rekao da su do snimanja filma „Galeb“ dovela tri motiva.
-Mene ne bi bilo da nije bilo Jugoslavije i da nije bilo partizana tako da sam imao jednostavno potrebu da napravim nešto što ide u tom smjeru. Postoje druga dva razloga, jedan je taj da sam svjedočio procesu rekonstrukcije koji se događa u mom gradu i za vrijeme te rekonstrukcije su se počele lomiti nekakve društvene teme šta treba sa tim brodom, da li ga treba pretvoriti u muzej, što će se na kraju i dogoditi ili, kako su neki htjeli da se potopi i zaboravi za sva vremena tako da sam imao tu potrebu to zabilježit u tom trenutku, a treći razlog je posveta dvojici ljudi kolegi koji je preminuo tokom stvaranja tog filma u periodu korone, sa kojim sam krenuo u projekat filma, to je novinar Nenad Bunjac, a drugi je posljednji kapetan tog broda koji je isto tako u nekoj oriinalnoj ideji trebalo da bude uključen, ali se to nije dogodilo i to je posveta njima, navodi Lušičić.
U ovom trenutku u dvema najvećim republikama bivše Jugoslavije, Srbiji i Hrvatskoj vlada je bespoštedna revizija istorije i u tom okviru i u tom kontekstu desilo da ovaj brod ipak bude spašen, da bude pretvoren u muzej.
-Živimo, na žalost u vrijeme revizije prošlosti koja se događa na način da se bespoštedno devalorizira ono što je bilo bez ikakvih kriterija. Ovaj film i ide u tom smjeru, u toj nekoj simbolici da se kritikuje ta bespoštedna devalorizacija nečega što je bilo bez ikakvog kritičkog osvrta. Ja imam sreću da je Rijeka kao grad dovoljno tolerantan da ne ide u tom smjeru pa su se dogodile nekakve društvene akcije koje su išle u tom smjeru da se ipak ta stvar sačuva pa možemo biti srećni da se to dogodilo i možemo se nadati da ipak nije ta većina većina, da ipak postoji nešto drugo, kaže Lušičić
Selektor Vladimir Perović je istakao da Lušičić pored nekoliko autora iz Hrvatske koji se bave istorijom i arhivom i u filmovima koriste arhivske materijal. Među njima su Igor Bezdinović, Ivan Ramljak i svi prave vrlo zanimljive filmove bez onog presuditeljskog stava, prosto promišljaju stvarnost sa jedne više tačke, što je možda jedan novi razgovor jedne nove generacije sa istorijom.
-Mi se svakako nadamo da takve stvari mogu pokrenut nešto, neke nove teme i bilo bi utopijski reći, promjenit neka mišljenja te da se to događa u nekoj široj stvarnosti a sa druge strane mislim da je nužno potrebno otvarati te male Pandorine kutije povjesti i pronalaziti nove teme. Događaju se novi projekti koji idu u tom smjeru i koji će biti jako interesantni i jako kritički prema nama. Mislim da je svima nama dužnost da budemo kritički prema samima sebi i da bi trebalo svako u svojoj državi same sebe vrlo kritički propitati da bismo mogli funkcionirati kako treba, a da li će to otići dalje od nas u to nisam baš siguran. Neke stvari se ipak događaju, pa hajmo biti optimisti, kaže Lušičić.
Gledaoci su primjetili da je danas hrana u hotelima različita za goste, menadžment hotela i radnike, a u filmu se pominje da je hrana na Galebu za sve bila ista, što predstavlja razliku između vremena tada i sada. Takođe su zapazili da se tokom filma neprestano čuje zvuk brodskog motora, da se na brodu „Galeb“ peče hleb, što je za ono vrijeme bilo važno i veliko. Lušičić je, po mišljenju publike dobro iskoristio arhivski materijal, i paljenjem karnevalske lutke, galebom u letu i brodom koji je plovio prije 50, 60 godina udahnuo nadu da će sve to zaživjeti kao muzej i da ćemo bolje gledati na vrijeme koje su mnogi od nas živjeli.
Dokumentarni program Filmskog festivala u bašti Kuće nobelovca Iva Andrića naastavlja se večeras u 21 čas.
