Zanimljivo je razmisliti ponekad čime to Novi privlači prijatelje i goste? Sigurno je da to ne čini monumentalnošću, spektaklima, bogatstvom. On to radi na svoj način, nekako neosjetno ali istrajno. Osvaja morem, svjetlošću, još uvijek i zelenilom ma koliko ga mi uništavali, osvaja starim kamenim skalama, mnogo prostranijim od onih koje danas gradimo, tvrđavama… Ali, čini se da iznad svega osvaja mjestima na kojima ljubomorno čuva tišinu, koju osjećamo ovog nedeljnog jutra. Naravno, osim onu koju remete talasi, ptice, vjetar, ili sjećanja na nekadašnje stanovnike Novog…
Ima li nekoga ko ne pomisli na Njegoševe stihove kad prođe pored njegove škole, ili na Andrića uz onih stotinjak koraka koliko treba da napravimo i ostavimo iza sebe jedinu njegovu kuću… Nemoguće je ne pomisliti na sve one znamenite čije su biste rasijane po Novom… Zbog toga u ovom gradu ne treba žuriti, treba prihvatiti ritam onoga čime on osvaja.
Dobro jutro, Herceg Novi!
