Prvi jutarnji pogled može vam biti i na novske krovove, naizgled razbacane, crvene, suprotnost onim uredno nanizanim u nekim velikim gradovima. U Novom kao da je svaki krov tražio i našao svoje mjesto slijedeći liniju brda, smjer vjetra, putanju sunca, bez ikakve želje da se uklopa u pravila i red. U toj rasutosti ima potvrde neke posebnosti, topline, slobode, kao da grad diše i misli poput svih onih koji u njemu žive – o svemu različito.
I eto razlike između života koji se živi spontano i onog koji se pažljivo planira. I sličnosti među ljudima. Svi smo na raskrsnici između potrebe za redom i želje za slobodom, između onog što planiramo i puta koji nam život otvori. Kako god stajali pod krovovima svuda ostaju izgovorene i prećutane riječi, smijeh koji se raspe za trpezom, pogledi koje razmjenimo sa ukućanima, možda jesu krhka granica ali se pod krovovima sabira toplina doma, porodice dovoljna da nas sačuva u svakom vremenu.
Dobro jutro, Herceg Novi!
