U okviru programskog ciklusa „Pisci o piscima“, sinoć je u Kući nobelovca Iva Andrića promovisano drugo izdanje romana „Republika Ćopić” Vuleta Žurića.
To je, uz „Pomor i strah“, njegova najčitanija knjiga kojom je Žurić dao doprinos obilježavanju 110 godina od rođenja, kako su napisali kad je izašlo prvo izdanje – našeg najvoljenijeg pisca.
Autor je objasnio da je, čitajući Ćopića dobio ideju da u ovom romanu pokuša da izmisli Ćopićevo pisanje, i istakao da kako vrijeme prolazi postaje sve jasnije koliko je on veliki pisac.
-Pisac je pisac 24 sata dnevno, i u jednom od trenutaka zamišljenosti meni se pojavila ta slika, odnosno priča kako je on kršten. Pojavila mi se slika onih UNICEF-ovih novogodišnjih čestitki i prosto sam vidio uokvirenu sliku njegove bake koja nosi malog Branka na krštenje. Odatle se rodilo sve, a iz tog čitanja i druženja sa književnim svijetom Branka Ćopića ja sam riješio, na neki način prećutno, da izmislim taj književni jezik Branka Ćopića, pa da nekad možda čitalac zaista povjeruje, kako kažu mladi da se „primi“ na to da je možda to zaista neki Ćopićev rukopis. Ali, onda sam namjerno insistirao na tome da povremeno prvo iskačem vremenski iz toga, da dolazim u sadašnjost prije deset godina, da negdje možda čak i sebe upletem i da ustvari govorim o nekim činjenicama koje govore o vremenu nakon Ćopićeve smrti. Branko Ćopić, njegovo književno djelo i uopšte njegova cijela pojava i njegov uticaj na društvo u tom vremenu stoji rame uz rame uz najveće pisce. To djelo jeste drugačije, to djelo jeste apsolutno okrenuto narodu, on je najnarodskiji i najvoljeniji naš pisac, kako kažemo, ali on je prije svega bio ono što on ne da da vi vidite – on je bio izuzetno obrazovan čovjek, podsjetio je Žurić.
Sa autorom je razgovarala novinar i publicista Vitka Vujnović, upitavši da li je Ćopić pogrešno svrstan u dječje pisce, s obzirom na neka od njegovih značajnih romana kao što su ,,Prolom“ i ,,Gluvi barut“. Autor “Republike Ćopić” ističe da je riječ o vrlo ozbiljnom piscu koji je bio kritičar društvenog sistema.
-Ćopića preporučujemo uvijek kao neku vrstu univerzalnog aspirina. Ako se ne osjećate dobro, ako nešto ne ide dobro, uzmete malo to i odmah će vam biti lakše sa jedne strane. Sa druge strane njega treba čitati zato što je to jedan vrlo važan pisac koji nije dovoljno protumačen. On je isuviše usko svrstan, otuda i slovi za nekog pisca za djecu koga treba da čitaju đaci i kao da se sjećamo nekih pionirskih dana, a ustvari je čovek koji je možda i najbolje pisao o onome što se dešavalo kods nas za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sa druge strane bio je i kritičar društvenog sistema. Zbog jedne takve priče je i nadrljao, pa i bio skrajnut. Tako da je Ćopić jedan od naših najvećih pisaca, ali ne onaj klasik koji treba da stoji na policama i da njegove knjige skupljaju prašinu. Sve što je pisao odiše jednom vedrinom i tim majstorstvom jednostavnosti, kao da je to samo od sebe napisano i nastalo kao da nije to neka, da se malo da šalimo, u njegovom duhu, benasta glava izmišljala. On je naš najnarodniji, a sa druge strane vrlo ozbiljan pisac, smatra Žurić.
Komentarisao je i hercegnovsku promociju ističući da ima posebnih mjesta u našoj kulturi i uopšte u svijetu, koja „čine čast čovjeku da se tu uopšte tu pojavi, a kamo li da on nešto govori i da su došli da ga slušaju.
-Takvo je ovo mjesto, takva je ova kuća, a i Herceg Novi je jedno mjesto o kome bi ustvari trebalo mnogo više da se zna. Jako mnogo kulturne istorije je tu utkano, i to je jedan grad koji nama koji tu dolazimo ustvari vraća tu kulturu, tako da je ovo izuzetno zadovoljstvo . Drugi put ovdje gostujem, bio sam prije tri-četiri godine kada smo govorili o Andriću i Crnjanskom, a evo sad o Ćopiću. Sve najbolje želim ljudima koji rade ovdje tako lijep posao što dokazuje i ovoliko publike koja zna da je ovdje kuća gdje živi lijepa rieč, gdje živi kultura i gdje živi razumijevanje, poručio je Žurić.
Vitka Vujnović je podsjetila da je Branko Ćopić bio čest i drag gost Herceg Novog, da se družio sa porodicom Pušić i posebno sa Dušanom Kostićem, te da su u našem gradu ostali tragovi tih druženja, poput biste Branka Ćopića.
