Bašta Kuće Iva Andrića bila je sinoć mjesto nesvakidašnjeg umjetničkog performansa Vjeka Sagera, Novljanina koji skoro 30 godina živi i radi u Vankuveru, a osim u Kanadi izlagao i u Sjedinjenim američkim državama, Japanu, Mađarskoj , Italiji….
Brojna publika prisustvovala je čudesnom stvaranju desetak crteža, odnosno „Kruga sunčeve svjetlosti“, a šta on znači za autora, pročitala je moderator večeri, etnolog i antropolog, Tamara Lepetić.
-Svaki dolazak je malo sunce; osvijetli nam dušu, razbudi sjećanje i vrati nas u nemir ovog sada. U kući Iva Andrića fotografija moga oca Vita Sagera sa nobelovcem na barci jednog davnog ljeta. Sjećanja, kao Ivini znakovi, kao sunčeva svjetlost obilaze oko mene. Sjedim u ovom dvorištu i slušam njihovu priču, dok pogledom pratim ozbiljnog književnika. Da li sam tada osjetio stvaralački duh koji će zaraziti moj život? Jesam li tog dana uspio da uđem u krug sunčeve svjetlosti? Pitanja kojima sam, grlio život tražila su odgovor kroz liniju, sjenku, grešku…kroz nejasne obrise ugljena i probuđene misli. U traganju živim, tragove stvaram.
Znak obogaćuje moj studentski život i shvatam da služiti umjetnosti predstavlja jednu veliku obavezu, ali i veliku čast. Nakon magistrature započinjem pedagoški rad na fakultetu, i ulazeći u tajne slikarske tehnike gradio sam most između prošlosti i one skrivene budućnosti. 1994. godine odlazim u Kanadu, gdje i danas živim. U danima stvaralačkih pokušaja zagrlio sam crtež kao neposredni umjetnički izraz, koji ne poznaje vrijeme i ne pripada prostoru. Savladamo li prostor ostaje nam samo ovdje, savladamo li vrijeme ostaje nam samo sada. Zar ne misliš da bismo između ovdje i sada mogli koji put da se sretnemo?
I sreli smo se, ovdje, u rodnom gradu, negdje između bonace i bure, maestrala i neverina, sa željom da krug sunčeve svjetlosti osvijetli našu ljubav prema onom što traje, a zove se stvaranje, zapisao je umjetnik.
U razgovoru koji je uslijedio Vjeko Sager se prisjetio kako se prilikom posjete Kući Iva Andrića rodila ideja za ovaj performans.
-Kada sam došao krajem aprila u Herceg Novi posjetio sam ovu kuću, ušao sam unutra i zadivio se ambijentom… I uđem unutra, u onaj mali kantun uza skale i vidim – moj otac Vito i Ivo sjede u barku sa smješkom, znam đe idu i ko ih vozi. Tako su oni živjeli u ovom gradu, bježali su u Žanjice, u male Rose, malo gitara, malo gradele i ta sjećanja su, normalno, probudila teške emocije u meni. Kad smo se vratili, moja supruga upita Tamaru kako bi bilo da ja ovdje nešto napravim. Pomislio sam kako nemam nijedno djelo, nemam ništa da pokažem, pa rekoh da bi najbolje bilo da napravim nešto na licu mjesta, i teško je povjerovati da iza ovoga što ste vi vidjeli ovdje u nekoliko minuta, stoji možda 100, 200 pa i 300 sati rada. Ja ne brojim vrijeme, ne interesuje me, ali bezbroj puta sqam sjedao po noćnim kafićima i pravio te skice da bi vidio šta će se i na koji način desiti. To je stvarno nezaboravno, kazao je Sager, istakavši da mu je čast da u svom rodnom gradu pokaže nešto što nije naučio, već nego što nosi u sebi, jer je rođen ovdje.
I pored dugog odsustva iz Herceg Novog, taj osjećaj nosi u sebi, bez obzira na vrijeme i prostor, što je pokazao i ovim događajem, a vezu sa Andrićem je našao u riječi „nevidljivo“.
-Kad sam krenuo u razmišljanje šta da uradim ovdje naišao sam na jednu divnu doktorsku disertaciju o Ivi Andriću u kojoj je pisalo da je “nevidljivo” riječ koju je Ivo najčešće koristio. Da budem precizan, 147 puta se ta riječ pojavljuje u raznim formama, oblicima i značenjima u njegovim djelima, ali upravo to je bila direktna veza između mene i Andrića u ovom smislu, jer ljudi koji se bave nevidljivim prihvataju realnost na jedan drugi način. Znamo da je realnost prilično ograničena, ali ono što je nevidljivo je stalno tu. Stalno ga osjećamo na neki način, i samo umjetnost može da ga prevede iz jedne dimenzije u drugu. Tako da sam našao baš u riječ i sve ovo što se dešavalo bilo je posljedica tih traganja za onim što ne vidimo i onim što vidimo i onim što je čudo. A, vidjeli ste koliko je puta Andrić koristio u svojim djelima, pogotovo u „Znakovima pored puta“, tu riječ “čudo” i to me isto na neki način vodilo ovim putem, objasnio je Sager.
Neobični su bili i materijali koje je koristio za crteže, a svaki je imao vezu sa Andrićem.
-Pošto sam došao kao turista i nisam imao ništa sa sobom, ja sam morao da pravim ove materijale od uglja. Pravio sam prašinu, mljeo sa kamenom na kamenu, i ja sam kroz pripremu tih materijala, koji su ustvari vrlo jednostavni, i kroz taj rad doživio ono što pravo umjetničko djelo ustvari zahtjeva; jedan kompletan odnos, jedno predanje i potpuno jedinstvo kroz pravljenje materijala koji će da naprave crtež. Koristio sam i elemente: ugljen, tuševe, višnju, ruzmarin, crnilo od sipe, med i mlijeko. Recimo, portret Andrića sam, u razmišljanju o njemu, napravio ugljenom koji je premazan sa medom i mlijekom. Svaki materijal koji sam ovdje koristio je imao neki izraz i vezu između Andrićevih riječi i ovih crteža, tako da mi se činilo da mi je naš dragi nobelovac, majstor za mostove, pomogao da povežem njegovu riječ sa materijalom, kroz materijale koji su izvorni, da bi postali ovi crteži, poručio je Sager.
Osim crtačkog dijela, performans je upotpunjen odlomcima iz Andrićevih „Znakova pored puta“, koje čitala Vjekova supruga, Jadranka Sager.
