Muzičari, umjetnici, prijatelji, članovi porodice, svi koji su poznavali Dragoljuba Đuričića, ističu da je riječ o velikom čovjeku i kolegi koji je bio pun topline, ljubavi, života, energije i elana, koje je nesebično darivao svima.
U okviru cjelodnevnog programa u čast legendarnog bubnjara, Novljanina, koji nas je prerano napustio u martu 2021. godine, priređena je tribina na tvrđavi Forte mare – “Dragoljubovo srce”, a potom i koncert grupe „Leb i sol“.
Menadžer grupe „Leb i sol“, Boban Jovanović, upoznao je Dragoljuba devedesetih godina na demonstracijama u Beogradu, kasnije su sarađivali na turneji Zdravka Čolića „Okano“ gdje je bio šef orkestra, i tako su se sprijateljili. Ističući da je Dragoljub za njega bio ikona, kao i da mu je svojevremeno spasio život, Jovanović je predložio pokretanje festivala koji će u Herceg Novom okupljati mlade bendove.
-Dragoljub je čovek koji je sve razoružavao svojim zagrljajem, svojim osmehom i ostavio je veliki trag i uspomenu. Mislim da ovo treba da bude samo početak tradicije i da zbog njega treba da napravimo festival koji će se u ovom gradu održavati svake godine, gde ćemo pozvati mlade bendove Balkana. Svojevremeno smo se sreli na manifestaciji „Brzi bendovi Srbije“, kada je tražio mlade talente po nekim zabitima i po selima. Sećam se tog sudbinskog dana, kada sam stvarno bio u situaciji da nisam znao šta ću sa svojim životom, i baš tada sretnem Dragoljuba kod Kalenić pijace koji mi kaže kako danima razmišlja o meni i da sam ja taj koji treba da napravi neku fondaciju za mlade i talentovane ljude. Dao mi je taj zadatak i ja sam to napravio, pokrenuvši Fondaciju „Most“ koja se bavi pronalaženjem i podrškom mladim i talentovanim ljudima.
Na radiju „Most“ sam 15. marta radio emisiju o Dragoljubu, pričali su svi članovi benda „Leb i sol“ koji su sa njim sarađivali, zatim iz „Ju grupe“, Bilja Krstić, Peca Popović i mnogi drugi koji su ga poznavali. Svi imamo tu jednu dodirnu tačku – taj njegov osmeh, i ja sam na kraju emisije rekao – „smejao se kao kontračinele“.
Bodan Arsovski, basista grupe „Leb i sol“ kojoj se Dragoljub pridružio 1981. godine, kazao je da je vedrina bila njegova vrlina, da je, kada ga je prvi put vidio, Dragoljub ozračio pola Skoplja, a pozvali su ga kada ih je napustio prvi bubnjar i kada su razmišljali o tome da raspuste bend.
-Dragoljub je došao i ja sam osetio neko oslobođenje, odlučio sam da ću nastaviti da sviram i da neću biti inženjer. Dolazi Dragoljub, izlazi iz voza, a došlo je pola muzičara iz Skoplja da dočeka bubnjara iz Beograda. On počinje da vadi bubnjeve – jedan par, drugi par, dupli bubanj, treći bubanj, četvrti bubanj, a mi gledamo kako će da stanu u fića. I odvezli smo to u nekoliko tura, a spavao je kod jednog prijatelja u suterenu, pošto kod mene nije bilo mesta, a Vlatko je živeo sa mamom i tatom. Mi dolazimo ujutru, a on spava sa Njegoševim „Gorskim vijencem“ na grudima, otvorenim na dugoj strani… Počeli smo da vežbamo, on nam je dovodio prijatelje u bend i tako je nastao prvi album sa njim „Sledovanje“. Nakon toga odmah nas je pozvao Ljubiša Ristić u Ameriku i to nam je bila škola gde se bend etablirao. Tamo smo bili tri meseca, svirali od jednog do drugog kraja, sa istočne na zapadnu obalu, bili smo non-stop zajedno i postali smo kultni bend u Čikagu.
Prisjetio se Arsovski mnogih anegdota, jer bi Dragoljub svuda, pa i u sred Njujorka, sreo nekog prijatelja iz Crne Gore i znao da nestane par dana obilazeći babe, tetke i ujne, a onda bi se pojavio i odsvirao super koncert.
– Drugi put kad je došao išli smo za Irsku i on je zaboravio pesme, pa smo vežbali u avionu. Meni se smučilo više i rekao sam mu – „Dragoljube, ja više ne mogu. Ako se sećaš – sećaš se, ali ja ovo po stoti put na prazno ne mogu“. I došli smo u Irsku, tamo smo pustili jako ozvučenje, pa smo udarili da sviramo, poslije popili „Ginis“ i vratili se nazad.
Bilo je dosta veselo, ali uradio je dvije epohalne stvari za „Leb i sol“ – to je „Bistra voda“ i „Uči me majko, karaj me“. Taj patern kad on krene da svira, ja sam rekao da se to treba izučavati u školama jer je to fantastično. To je mogao da odsvira samo neko ko je Crnogorac, jer je to moralo da bude lenjo, i samo on to može. Ovi drugi što sviraju, svi malo žure. To se treba izučavati, ali to nije škola, to je psihologija.
Kad je bio koncert povodom 30 godina 2006. u „Sava centru“, svirali smo sa starim bubnjarom, a Dragoljuba smo pozvali da bude gost koncerta i da odsvira „Bistru vodu“. Moja supruga je sedala kod miksete, a do nje su bili neki gosti iz Beograda. I, popne se Dragoljub i počne da svira „Bistru vodu“, onako jače, punije, „masnije“ kao što on to svira, i ove Srpkinje sa strane kažu – „vidi, bre – ovaj naš bolji od onoga“. Da sam ja bio na njegovom mestu ja bi se naljutio i na mene i na Vlatka što smo ga zamenili opet sa starim bubnjarem, a on se nije naljutio, kazao je basista grupe „Leb i sol“, koja je kasnije te večeri koncert na tvrđavi Forte mare počela i završila upravo numerama „Bistra voda“, odnosno „Uči me majko, karaj me“.
Sa Antonijem Pušićem, Dragoljub je svirao 1986. godine, kada je Rambo Amadeus započinjao muzičku karijeru. Prvi put ga je čuo kada je imao 11-12 godina sa školskim bendom svog starijeg brata Andrije, Vjeka Sagera i Darka Vlaovića, prisjetio se Toni, istakavši da nije postojao niko širom Jugoslavije, kome Dragoljub ne bi pomogao. Ispričao je i da je, kada je naš lokalni bubnjar došao da svira u Beograd to u Herceg Novom predstavljeno kao veliki uspjeh, a da je on prvih 14 dana spavao na klupi.
-Kada sam promovisao prvi album u Herceg Novom, to je izgledalo tako što sam ja na megafon beštimao, a Dragoljub me pratio na bubnjevima u „Teutinoj špilji“, što je bilo šokantno za čitav grad. Prvi bend sam rasturio jer sam bio ambiciozniji i trebali su mi virtuozniji muzičari, pošto sam ja to nekako iz koncepta napravio. Međutim bio sam željan svirki i nekako je glupo kad si najbolji u bendu. Onda sam napravio jednu trojku gdje je Dragoljub svirao bubnjeve, imali smo jedno 5-6 koncerata, to je bilo slatko kao šećer, i onda smo, sjećam se, imali jedan nevjerovatan eksperimentalni koncert pred kraj. Nadam se da ću naći taj snimak, sjećam se da je imalo veze sa politikom, tada je Slobodan Milošević izglasao Zakon o verbalnom deliktu i onda sam ja napravio sa Dragoljubom i sa još jednim muzičarem virtuozom koncert, ali taj koncert je bio totalna antimuzika. Ja sam rekao Dragoljubu – „Ajde, molim te, nemojte išta i sa čim da ima bilo kakve veze, niti vežite pet tonova da jedan sa drugim ima veze, jednostavno mora da bude totalna antimuzika!“ Međutim, Dragoljub je to jedva dočekao. Tako smo svirali sat i po vremena, i on je poslije kad god bi me sreo rekao – „Jao, Toni, kakav je onaj koncert bio, još mi odzvanja u glavi“.
Naravno, sretali smo se, ne tako često, ali moram da kažem da je bar pet puta rekao da treba da se vidimo i porazgovaramo, da se posavjetuje oko nečega. Ja sam čovjek egocentrik, sam sam sebi dovoljan, međutim to je čovjek koji mi strašno nedostaje kad dođem u Herceg Novi. Bio je jedan od onih punktova u glavi – „Aha – sreo si Dragoljuba, znači sve je u redu“, i nije fer sa njegove strane što je umro tako bezveze; takav čovjek bi trebalo da živi 100 godina, poručio je Pušić.
Novljanin Vjeko Sager, umjetnik koji dugo živi i radi u Vankuveru, svirao je sa Dragoljubom u grupi „Veritas“, što je, kako je kazao, za sve njih – zaljubljeke u muziku i sve umjetnosti, bilo otvaranje neke nove dimenzije.
-Dragoljub bi uvijek bio ta neka ikona i veza između svih nas. Ja sam počeo da sviram bas, a Dragoljub je vježbao u Gradskoj muzici, dolje u podrumu su mu stajali bubnjevi, i pozvao me da vježbamo zajedno. Kao bubnjaru bilo mu je dosadno da sam lupa, pa bi nekad čitao knjige i stripove koje bi stavio na doboš. Tako smo nekad vježbali skupa, upoznavali se, davao mi je savjete koji su me vodili pravim putem, međutim ja sam morao da ostavim muziku zato što sam upisao slikarstvo i morao sam da izaberem između dvije ljubavi. Ja sam se razvijao kao slikar, a susretali bi se svaki čas kad bi dolazili u Novi ili u Beogradu. On je hodao kao bubnjar – u ritmu. Imao sam osjećaj da samo živi ritam srca, ritam koraka, i kad god bi se sreli pričali smo o slikarstvu, o njegovim crtežima koje je radio kao bubnjar – sa tačkicama. On je izmislio, ili radio taj poentilizam, i ja mislim da je te crteže pravio u ritmu. Tako počne i onda ga to vodi u neke druge svjetove i dimenzije. Pravio je te slike bez plana i programa, a ja sam shvatio da je to jedan kontrapunkt njegove ličnosti. Zato što je onako temperamentan, duhovit, pokretan, brz, našao je kroz crtež neku mantru u kojoj je on gradio, nekad i mjesecima radeći jedan crtež. Bilo je fascinantno kako je on shvatao vrijeme na drugi način. Ima još dosta toga, svi ga znamo iz raznih prilika, a povezuje nas ta ljubav koju je imao prema nama i koja će ostatgi za sva vremena, poručio je Sager.
Dragoljubova sestra, Ljiljana Živković, kazala je da su svi u porodici ponosni što su ga imali i što dijele lijepe uspomene sa njegovim prijateljima i poštovaocima, istakavši da je bio svestran i uporan, da je želio da prenosi znanje i da pomogne svakome, i da je živio muziku, ali da iza njegovog uspjeha stoji višedecenijski rad.
-Dragoljub je imao talenat da može da napravi sve što vidi – to je prvo što je pokazao. Bavio se plivanjem i bio je sa 15 godina u prvom timu „Jadrana“, i slikao je, ali muzika ga je opčinila i on je krenuo da svira. Iza Dragoljuba je stajao veliki rad. On je vježbao od šest do osam sati dnevno svaki dan, godinu, dvije, tri. Znači, ništa se ne može postići bez velikog rada, bez obzira koliki talenat imate, i ko ima toliku energiju taj i uspjeva. Nije Dragoljub popularan zato što ima veliki osmjeh, zato što je dobar kao čovjek, što će da priskoči svakome u nevolji, što je bio toliki humanitarac, nego je bio veliki profesionalac, volio je muziku, živio je za muziku i dao je sve od sebe za muziku.
Imao je želju da prenosi vještinu i znanje madima. Radio je u školi u Vrbasu, sa djecom sa invaliditetom i postizao izvanredne rezultate. Tu nije motiv bio novac, nego neka njegova potreba da pomogne jer je imao takvu dušu, i uvijek je bio tu kad je neko nemoćan da mu pomogne.
Da je Dragoljub bio omiljen i među medijskim radnicima, potvrdila je novinarka Rada Đaković, istakavši da je on sam bio medij.
– Nije bilo zahvalnijeg sagovornika od Dragoljuba. Imao je priču za pričom koja nikad nije trajala duže od pola sata, a mogla je da traje satima. On je uvijek imao priču – zanimljivu filozofsku čak, korisnu, edukativnu i voljeli su ga i stari i mladi, a naročito mediji – bio je jedan od omiljenih likova koji su stajali pred kamerama i mikrofonima, poručila je Đaković.
Dragoljub Đuričić ostaće zapamćen po ljubavi, strasti i energiji sa kojom je volio i stvarao ritam i muziku, ali i okupljao prijatelje i umjetnike. Njegov ritam nije stao, niti će stati, kao što neće nestati sjećanje na Dragoljubovo veliko srce i djelo, poruka je sa tribine, na kojoj je moderator bio Predrag Vujović.
