Foaje dvorane „Park“ bio je mali da ugosti sve one koji su željeli da sinoć u Herceg Novom čuju više o romanu „Zera luče“ i susretnu se sa autorkom Jasenkom Lalović.
O romanu koji je najavljen kao svjetlost u mračnim trenucima, posveta hrabrosti i vjeri u dobro, sa autorkom su razgovarale novinarka Nataša Janković i rukovoditeljka Biblioteke i čitaonice Kotor, Marija Starčević. Program je organizovala Javna ustanova Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi, u susret prazniku opštine Herceg Novi.
Nakon trilogije „Brda od pelina“ i romana „Bastadur“, Lalović svoj peti roman, objavljen u izdanju „Vidra books“, opisuje kao najintimniji do sada. Kako kaže, „Zera luče“ je sazrijevala u njoj od prvog slova koje je napisala i čekala svoj trenutak.
-Iz jednog teškog trenutka odlučila sam da potražim tu svoju zeru luče, onu koja me povela i dovela večeras ovdje. Postala je moj motiv i počela sam da živim život koji me ispunio. Svako od nas ima tu svoju zeru luče. Koliko god nam je nekim momentima teško, ta zera tada najjače sija, ali moramo je pronaći, rekla je Lalović.
Zajednički imenitelj svih likova u romanu upravo je taj trenutak prepoznavanja sopstvene iskre svjetlosti. „Ta zera je malo preko ništa, ali je ipak dovoljno“, objašnjava autorka.
Rođena Paštrovka, Lalović i u ovom djelu autentično i s poštovanjem piše posvetu ženi sa našeg podneblja, sa ljutog krša. Inspiraciju, kaže, pronalazi u ličnim sjećanjima i u refleksiji na ono što je prepoznavala kao veliku nepravdu – na sudbine žena koje su nosile ogromno breme, a čija imena ne nalazimo u knjigama, pričama, među ordenjem i priznanjima.
-Te žene su iznijele veliko breme i zaslužuju počast. Moja riječ je previše slaba da ih spomene na pravi način, ali je dovoljno da dok čitate, ne samo moje nego i neka druga štiva, da se sjetite svojih. Jer koliko smo potomci po muškim glavama po kojima se brojimo, toliko se brojimo i po ovim ženskim, koje su odstajale i iznijele velike terete, poručila je Lalović.
„Zera luče“ čuva od zaborava priče naših predaka, one izgovorene i one prećutane. Govori o snazi da se preživi i pronađe mir, ali i o nasljeđu koje nosimo, o matricama i obrascima koje nam ostaju od prethodnih generacija.
-Bilo bi dobro da danas budemo dovoljno pametni i vispreni da prepoznamo šta je ono što moramo da čuvamo, a čega moramo polako da se oslobađamo, rekla je Lalović.
Specifičnost romana je i u jeziku, pisan je na ijekavici, ekavici i ikavici što takođe nosi važnu poruku, ističe autorka:
-Sve je to štokavica, potpuno je nevažno da li će se nešto pobrkati, mnogo je važnije šta poručujemo, da to bude jezik ljubavi i sabiranja, rekla je Lalović.
Zahvalila je brojnoj publici, dodajući da tek kroz susrete sa čitaocima sve što je napisala dobija svoj pravi smisao.
-Čini mi se da su dvije riječi danas potpuno devastirane: moralnost i dobrota. To su vrijednosti koje su, čak vrlo javno, izložene podsmjehu. Treba da se podsjetimo da smo moralna bića. Dok sam pisala ovaj roman, razmišljala sam o poruci koju šaljem, jer je besmisleno pisati samo radi pisanja. Dala sam sebi za pravo da iskoračim, da pošaljem svoje mišljenje u odnosu na savremeni trenutak, jer je jako važno da svako od nas ima kritički stav u odnosu na ono što mu se dešava, da bude dovoljno analitičan da prepoznaje šta nam se nudi i da li je to dovoljno dobro i pametno. To je naša dužnost, poručila je Lalović.
