Koliko je hrabrosti i odvažnosti potrebno da srušiš sve predrasude društva koje te ograničavaju i pokoriš svijet? Koliko je samo potrebno upornosti da razgrneš sve što te okružuje i pustiš svjetlo u svoj život? I onda koračaš dalje, potpuno siguran u sebe i nižeš diplome na studijama Pomorskog fakulteta u Kotoru, Pravnog fakulteta u Podgorici, a onda tome dodaš još dva mastera koja su u izradi, a sve to uz šampionske titule u sportu kao bacač kugle, od evropskih do Olimpijskih igara u Tokiju! Pišeš stranice vječite borbe kao pobjednik, zgrabiš ono što ti je život nametnuo, prigliš ga kao životnog saputnika i onda ponosno stojiš pred svojom zastavom i slušaš svoju himnu – Novljanin Miloš Spaić, master međunarodnih odnosa i diplomatije i master menadžmenta u pomorstvu, jedini paraolimpijac iz Herceg Novog.
Od dječačkih snova, do ostvarenog mladog čovjeka, naš Miloš je morao, kako kaže, da kroz mnogo uspona i padova shvati da je invalidnost njegova osobenost, da su ograničenja samo u njegovoj glavi i tada je začarani krug razbijen. Dokazao je i svakodnevno to radi, da granice ne postoje, već samo volja i želja kojim pobjeđuje.
– Gledajući pređeni akademski put reklo bi se nisam puno prešao samo od Herceg Novog preko Kotora do Podgorice, iliti od mora do centra, a to i nije neka daljina. Kroz sva tri fakulteta spojio sam ili sam bar pokušao spojiti ono što me najviše zanima: menadžment, pravo i međunarodne odnose i diplomatiju. Nakon završene srednje škole „Ivan Goran Kovačić“, gdje sam učio smjer Marketing, moja prva želja bila je pravo. No, sudbina je htjela da pravo dođe malo kasnije. Zbog specifične porodične situacije, koja je za rezultat imala poprilično izazovan način odrastanja, podrškom baš ne mogu da se pohvalim, te sam, hajde da kažemo u svom neznanju, uslovno rečeno, odlučio da bi logično bilo da kad sam već završio pomenutu srednju školu, nastavim sa fakultetom koji se odnosi na tu istu oblast.
Zašto baš Pomorski fakultet Kotor? Tu je veliku ulogu odigralo moje lično svojstvo, odnosno invalidnost, preciznije moje pogrešno shvatanje istog, koje je opet rezultat toga što mi je to što ne vidim bilo predstavljano u periodu odrastanja potpuno pogrešno, kao nešto što treba da se što više sakrije, jednostavno kroz prizmu predrasuda i gledanja na invaliditet kao na nešto što me čini manje vrijednim. Tako dakle, zbog svega pomenutog, uvjeren podsvjesno da su mi mogućnosti ograničene invaliditetom, najbliži fakultet, a da ima veze sa menadžmentom, bio je u Kotoru. Postojao je fakultet iz te oblasti i u Herceg Novom ali sam htio državni fakultet i tako sam se obreo u Kotoru. Iako je u skladu sa pričom Kotor ispao kao slučajna stanica, donio mi je mnogo toga lijepog i zanimljivog. Šest godina do završetka specijalističkih studija na relaciji Herceg Novi – Kotor postao sam samostalniji, stekao sam nova znanja, nova poznanstva i nove poglede na svijet oko sebe. Kroz mnogo uspona i padova shvatio sam da je invalidnost moja osobenost, da su ograničenja samo u mojoj glavi i začarani krug je razbijen.
Došlo je vrijeme za sledeću destinaciju – Podgoricu. Najbitnija životna odluka da okušam sreću u Podgorici u početku je bila ogroman rizik svjesno preduzet, ali me sreća, kao i uvijek, hvala Bogu, pratila, te je pomenuta odluka donijela praktično ostvarenje svega što sam sanjao. Došavši u Podgoricu upisujem paralelno Master studije na Pomorskom fakultetu Kotor, smjer Menadžment ali i osnovne studije prava prvo na Univerzitetu Crne Gore, ali sam se kasnije prebacio na Univerzitet Donja Gorica gdje sam dakle postao diplomirani pravnik te na istom Univerzitetu ove godine upisao sam Master studije Međunarodnih odnosa i diplomatije kao moju već pomenutu treću oblast koja me zanima.
Kad sad pogledam u retrovizor, rekao bih da je ispao mnogo dugačak put od Herceg Novog do Podgorice ali onaj Miloš sa početka priče i ovaj Miloš sada su dvije osobe mada sa istom osnovom.
Kao svijetli primjer svakom mladom čovjeku, naš Miloš ističe da u njemu stanije velika ljubav prema pravim vrijednostoma – znanju i obrazovanju.
– Čovek uči dok je živ, a što više znaš više vrijediš. Svaki fakultet odnosno svaki novi korak u obrazovanju donio mi je nova znanja, nove ili drugačije poglede na mnogo toga, takođe i nova poznanstva i iskustva a to je zaista neprocjenjivo bogatstvo.
I dok radi na jednom master radu, na Pomorskom fakultetu u Kotoru, za drugi iz međunarodnih odnosa i diplomatije polaže ispite i priprema se za odabir teme koja će biti dio njegovog istraživanja.
– Tema mastera iz menadžmenta je Uticaj stranih direktnih investicija na poboljšanje statusa lica sa invaliditetom u Crnoj Gori sa osvrtom na crnogorske marine. S obzirom na to da se za ravnopravnost lica sa invaliditetom borim kroz lični primjer kao i kroz politiku, sport i svako drugo svoje djelovanje, želja mi je bila da mi se master rad iz menadžmenta bavi ovom temom jer Crna Gora u velikom kaska za razvijenim svijetom kada je ravnopravnost lica sa invaliditetom u pitanju, pogotovo ako pričamo o pristupačnosti i poštovanju propisa. Projekti marina u Crnoj Gori su projekti firmi iz razvijenijih zemalja, tako da je pomenuti aspekt na puno većem nivou nego u našoj državi iako je samo znanje ljudi o temi invaliditeta na vrlo upitnom nivou, pogotovo ako dodamo faktor razumijevanja i prihvatanja u punom smislu te riječi.
Što se tiče teme za master rad na međunarodnim odnosima i diplomatiji iskreno još nisam odlučio definitivno koja će biti, ali sam za sada najbliži tome da to bude nešto iz međunarodne politike.
Pred ovim mladim čovjekom nizali su se životni izazovi, ali on, kako kaže, nikada nije bježao od borbe već gledao kako da svima pokaže da može i zna, da umije, da su svi oni ravnopravni članovi društva, a invalidnost osobenost koja ih čini jedinstvenim, baš kao što svaki čovjek ima neku svoju osobinu, crtu ličnosti, ono što ga izdvaja i razlikuje od drugog.
– Prvi veliki izazov, ne računajući one da ih nazovemo redovne kroz život, bio mi je razbijanje začaranog kruga stvorenog specifičnim porodičnim odnosima i time uzrokovanim vrlo izazovnim odrastanjem. Izlazak iz te faze imao je za posledicu novi veliki izazov, stabilizaciju samoga sebe. To je dakako imalo svoju cijenu, no bitno je da sada uzde života držim u svojim rukama. Paralelno sa tim uspješno sam se izborio sa izazovom koji je podrazumijevao da svoj invaliditet zagrlim kao životnog saputnika, te da slikovito rečeno uskladimo korak jedan sa drugim. Sitnih svakodnevnih izazova je mnogo, od obrazovanja, posla, sporta, međuljudskih odnosa ali to je normalan tok života, jer sve što čovek radi nosi određene, mogu reći nužne izazove, te ih nema potrebe pominjati. Svaki izazov je novo iskustvo, neka nova borba, od koje nikada nisam bježao.
Obrazovni sistem u Crnoj Gori nudi mnogo za one koji žele da stiču znanja, ali i dalje ima problem nepristupačnosti za lica sa invaliditetom.
– Konkretno, vječiti problem imam sa literaturom koja nije u meni pristupačnom formatu kao ni većina procedura, no dobro, snađe se čovek. Drugi problem jeste to što većina nastavnog i stručnog kadra ne zna mnogo o osobama sa invaliditetom pa to onda iziskuje svaki put ponovno objašnjavanje. Sa druge strane, kroz obrazovanje sam upoznao mnogo sjajnih ljudi, pa vjerujem da je većina njih kroz mene i saradnju sa mnom vidjela i stvorila pravu sliku o licima sa invaliditetom, koliko mogu a isto tako koliko i kako to umiju da koriste. Naravno određene prepreke koje sam pomenuo i dalje su tu i ponekad se pojave, ali navikao sam na njih tako da kada do toga dođe, nađe se rešenje i idem dalje. Naravno, ovo je maksimalno kratak odgovor jer bi o crnogorskom obrazovnom sistemu, pogotovo kada su lica sa invaliditetom u pitanju, o mnogim njegovim manama doduše i nekim dobrim stranama, mogli jako dugo i opširno da razgovaramo.
Do prije šest godina apsolutno niko nije vjerovao u njega, niti je obraćao puno pažnju na ono što su njegove želje i mogućnosti. Sam, nastavlja dalje, crpeći iz sebe želju da pokaže koliko i kako može.
– Bilo je pojedinaca sa kojima sam i danas u kontaktu iz tog perioda, mislim na ljude sa kojima sam se družio, koji jesu bili tu, ali i njima je trebalo da povežu šta je istina a svakako mora se uzeti u obzir, da svak ima neke svoje životne usude, pogotovu u mlađim danima pa je bilo nerealno da budu prava podrška u punom smislu te riječi mada im naravno svakako hvala. Tako je bilo sve dok sam nisam razbio začarani krug, igrom sudbine, upoznao neke ljude koji su mi puno pomogli u životu, na čemu ću im uvijek biti zahvalan. Ti ljudi, neću po imenima, ali oni znaju da su njih nekoliko, zbog svega što su učinili za mene, bili moja podrška i da su postali moja porodica, ne po krvi nego ljudski. Zadnjih šest godina, kao i sada naravno, mogu punog srca da kažem da znam da negdje pripadam, da nekome značim, da me neko voli kao druga, brata, prijatelja. Na neki način sve ono što sada jesam dijelom je i njihova zasluga. Tih nekoliko ljudi, moram to ponoviti, su moja jedina porodica, moji najbliži ljudi u životu i za sve štu su prošli sa mnom, za sve što su učinili za mene, od srca im javno želim reći veliko hvala.
Naš Miloš ide korak dalje i ostvaruje još jedan san – postaje profesionalni sportista, jedini paraolimpijac iz Herceg Novog, jedan od najboljih atletičara u Crnoj Gori, nagrađen za izuzetne rezultate u 2021. godini i u svom Herceg Novom.
– Sport je moja ljubav od malena. Oduvijek sam sanjao da budem profesionalni sportista i sada bukvalno živim taj san. Neznajući da postoji sport za osobe sa invaliditetom, od 15. godine počinjem rekreativno da treniram borilačke sportove, idem u teretanu, a onda sam prije pet godina upoznao predsjednika Paraolimpijskog komiteta Crne Gore i saznao da postoji parasport na profesionalnom nivou. Predlog je bio da se oprobam u atletici – u bacanju kugle. Dopalo mi se, kugla i ja smo se uklopili i sada je kugla moj omiljeni sportski rekvizit a bacanje kugle moj profesionalni sport. Oduvijek sam volio da pratim sport: fudbal, košarku, borilačke sportove, vaterpolo, ski skokove, formulu 1 i imao sam želju baviti se profesionalno sportom, ali iskreno tada mi ni na kraj pameti nije bilo da će taj sport biti baš atletika odnosno bacanje kugle, ali život piše romane a ovaj je izgleda moj.
Tako je ispisao i stranice u kojima Miloš oblači reprezentativni dres i predstavlja svoj grad i svoju državu na najvećim svjetskim turnirima.
– Bio sam na mnogim mitinzima: Srbija, Hrvatska, Italija, Tunis, Francuska i naravno na domaćim takmičenjima. Imao sam čast braniti boje Crne Gore na evropskom prvenstvu u Poljskoj i Paraolimpijadi u Japanu, a ove godine ću učestvovati na svom prvom Svjetskom prvenstvu u karijeri. Bogato je to iskustvo. Mnogo zemalja i gradova, mnogo novih i drugačijih ljudi, razni vremenski uslovi, od vlage u Tokiju do vreline u Tunisu, sve u svemu mnogo, mnogo nezaboravnih događaja i iskustava, naravno i provoda.
Olimpijada je priča za sebe. San svakog sportiste je biti na krovu, na najvećoj svijetskoj smotri sporta i eto bio sam i tamo. Japan, Tokio, definitivno mjesto gdje ne idete često. Sama promocija crnogorskog tima za Paraolimpjadu bila je fantastična, pripreme u Baru i bilbordi po čitavoj Crnoj Gori uz promotivni spot, osjećaj se ne može opisati riječima, to treba doživjeti. Uslijedilo je moje najduže putovanje avionom, 11 sati puta preko pola svijeta do Tokija. U Tokiju sačekala me ogromna vlažnost vazduha, dakle poprilično teški uslovi za nekoga sa našeg područja. Stajati ispred tri latice, simbola Paraolimpijade, znati da su ispred tebe zastave svih zemalja učesnica i znati da si baš ti dio toga je zaista jedinstven doživljaj.
Ponude da obuče dres neke druge države uz uslove koji su bili primamljivi i značili lagodniji život, odbio je jer kako kaže, sve što je postigao u profesionalnom, poslovnom i sportskom smislu, dala mu je Crna Gora.
– Osjećaj raditi nešto za poboljšanje Crne Gore, što pokušavam kroz politiku, biti reprezentativac Crne Gore, slušati svoju himnu i ljubiti svoju zastavu, izlaziti na razna borilišta i braniti boje svoje države, za mene je velika čast i nešto na šta sam neopisivo ponosan. Nigdje drugo ne bih mogao imati to jer je to od srca. Zato nikada nisam želio ostaviti moju Crnu Goru. Da odem negdje, uvijek sam za to, jer je to novo iskustvo, ali se uvijek rado vraćam ovdje u našu Crnu Goru. Nijedna država mi ne bi mogla biti kao Crna Gora isto kao što mi ni jedan grad ne može biti kao moj Herceg Novi.
Njegova želja je da kroz lični primjer, ali i kroz politiku, da svoj skroman doprinos da lica sa invaliditetom budu ravnopravni članovi društva u pravima, obavezama i odnosima ostatka populacije prema njima ali i obrnuto.
– Postao sam prvi političar Crne Gore koji se otvoreno bavi ovim pitanjem na šta sam ponosan. Za političku borbu po ovom pitanju zahvalnost dugujem Pravoj Crnoj Gori koja stoji iza mene. Uz pomoć mojih koleginica i kolega, promijenio sam nekoliko zakona i napisao mnogo reagovanja i inicijativa koje su dale skroman doprinos poboljšanju statusa ili makar skrenule pažnju na lica sa invaliditetom u Crnoj Gori. Crnci su se izborili u SAD za ravnopravnost, malo po malo pa dok nisu dobili prvog predsjednika SAD iz svojih redova. Nekad mi borba za ravnopravnost lica sa invaliditetom upravo djeluje kao borba crnaca u Americi. Jedan od njihovim slogana u istoriji bio je „Ja sanjam“, tako i ja sanjam ravnopravnost lica sa invaliditetom. Možda i mi jednom dobijemo predsjednika koji je lice sa invaliditetom. Što da ne? Kroz istoriju se i to znalo desiti ponekad, kao recimo u Rimskom carstvu ili Mletačkoj republici, samo naravno do sada niko kao deklarisana osoba sa invaliditetom to nije bio, pa možda budućnost donese i taj trenutak.
Čovjek sam ne može mnogo, ali svi zajedno kao društvo moramo dati doprinos kako bi Crna Gora bila dio savremenog društva, poručuje Miloš.
– Isto tako moramo znati ko smo i šta smo. Moramo njegovati i poštovati svoje kulturno-istorijsko nasleđe, bratske države i narode, isto kao što trebamo biti dio savremenog svijeta. Budimo ono što smo bili, poštovani dio čovječanstva.
I dok se u mladim ljudima bore želje i snovi, mogućnosti, slažu izazovi, Miloš poručuje da je važno vjerovati sebi i raditi, pa rezultat mora doći.
– Život nije lak ali je u vašim rukama. Vjerujte u sebe i dajte svoj maksimum na putu kojim idete. Trud se na kraju uvijek isplati.
Mjeseci koji su pred našim Milošem nose pregršt sportskih i akademskih izazova. Ali, kako bi on rekao, kada je to bio problem.
– Nova sportska sezona je već počela, a kruna je Svjetsko prvenstvo u julu u Parizu. Biće u međuvremenu nekoliko takmičenja u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i Italiji.
Što se tiče obrazovanja, nadam se da ću do kraja ljeta biti zvanično magistar menadžmenta, a i da ću uspjeti položiti sve ispite sa ove godine na Međunarodnim odnosima i diplomatiji.
Poslovno imam namjeru, ako dobijem podršku, promijeniti par zakonskih akata koje se odnose na lica sa invaliditetom, a kada dođu novi parlamentarni izbori nadam se nekom mjestu u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti. Život svašta može da izvuče iz šinjela a život je, kako reče Čehov, majstor slučaja, tako da šta god dobro da mi donese rado ću prihvatiti pruženu šansu, kazao je za RTHN Novljanin Miloš Spaić, master međunarodnih odnosa i diplomatije i master menadžmenta u pomorstvu, jedini paraolimpijac iz Herceg Novog.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Miloše, hvala i srećno u osvajanju novih znanja i novih šampionskih titula!
