Da li stasava nova Marija Kiri, ovog puta iz Herceg Novog? Smiješe li nam se nova naučna priznanja jer se iz malog grada u Boki ili tačnije iz Đenovića, vinula u svijet jedna mlada, mudra djevojka koja je podjednako voljela matematiku, hemiju i fiziku, a onda ih spojila u hemijsko inženjerstvo i počela da osvaja ispit po ispit, nagradu po nagradu, jedno za drugim akademsko zvanje do onog najvišeg. Ona je jedna od 13 mladih doktoranada iz Evrope koja je uspjela biti dio projekta u okviru akcije Marije Kiri – ona je Novljanka Ivana Banićević, doktorantkinja hemijskog inženjeringa na Tehnološko-metalurškom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
U njenom vlasništvu je nagrada za najboljeg studenta Tehnološko-metalurškog fakulteta Univerziteta Crne Gore, a prva je dobitnica i nagrade za najboljeg studenta Opštine Herceg Novi. U Engleskoj i Italiji je sticala nova iskustva, slijede Letonija i Švajcarska, ali i YUCOMAT konferencija u njenom Herceg Novom, kako kaže naša Ivana, gradu čije ljepote i brižnih ljudi čovjek u potpunosti postaje svjestan tek kada vidi neke druge predjele i upozna neke druge ljude.
Doktorske studije na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Beogradu upisuje nakon što je dobila poziciju istraživača na međunarodnom projektu Premurosa.
– Prije svega željela bih da Vam se zahvalim na pozivu da učestvujem u izuzetno inspirativnoj rubrici vašeg portala i na ukazanoj prilici da našim sugrađanima približim moje zanimanje naučnog istraživača.
U grupi sam prof. Bojane Obradović koja vodi laboratoriju za biomedicinsko inženjerstvona TMF-u. Uz rizik da ću da udavim neke od čitaoca, a da nekim masterašima ipak budem od pomoći, malo detaljnije ću da pojasnim koncept projekta.
Pun naziv projekta na kojem sam zaposlena kao istraživač je: Precizna medicina za regeneraciju mišićno-skeletnog sistema, protetika i aktivno starenje”, a sam projekat je u okviru Marija Sklodovska Kiri akcije “Inovativne Trening Mreže” koji se realizuje kroz Okvirni program Evropske Unije Horizont 2020. Konkretno, na projektu Premurosa radi 13 mladih doktoranata (među kojima sam i ja) na 10 institucija širom Evrope, a Tehnološko-Metalurški fakultet je jedna od tih 10 institucija. Sad se neko može zapitati zašto nas toliko radi na ovom projektu. To je zbog toga što svako daje svoj doprinos i istražuje ovu tematiku iz svog ugla shodno svojoj ekspertizi: među nama ima biologa, inženjera materijala, hemijskih inženjera itd. i akcenat se stavlja na multidisciplinarnosti.
Ono što je specifično za ovaj program je i naša obaveza da imamo 2-3 boravka na drugoj instituciji koja učestvuje na projektu, a koji traju 2-3 mjeseca. Uz to, imamo ljetnje škole i radionice na kojima stičemo znanja iz određenih oblasti i družimo se. Projekti u okviru Marija Kiri akcije su praktično posvećeni studentima kako bi studenti dobili najbolju moguću obuku, pa tako i povećali šanse za kasnije zaposlenje u akademskom ili industrijskom sektoru. Velika je prednost biti dio ovakvog programa. Za sam projekat sam saznala preko svoje profesorke Nade Blagojević iz Podgorice koja mi je sugerisala da se prijavim i ako nisam imala istraživačkog iskustva u oblasti kojoj projekat pripada, ali ogromnu želju da se time bavim.
I ta želja ju je dalje vodila da neumorno radi i uči, a njena oblast je naučnog istraživanja se temelji na imitiranju zdravog i bolesnog stanja kosti u laboratoriji kako bi ih bolje razumijeli.
– Jedno od oboljenja su tumori kosti, pa tako mi u laboratoriji gajimo ćelije tumora kosti untar materijala koji liči na kost i sve to u protočnom bioreaktoru. Protočni bioreaktor koji koristimo u eksperimentima je razvijen u našoj laboratoriji prije mog dolaska, a koristimo ga da bi se imitirao protok krvi kroz kost i tumor. Dakle, ćelije tumora, biomaterijal koji mi pravimo i protočni bioreaktor sačinjavaju naš model tumora kosti. Konačan cilj je da se ovako jedan model bolesti kostiju koristi za ispitivanje lijekova. A sad i da odgovorim zbog čega. Ispitivanje antitumorskih lijekova je izuzetno dugotrajan i skup proces i realizuje se kroz nekoliko faza. Da bi se utvrdila efikasnost lijeka najprije se koristi sloj ćelija u Petri šolji jer je ispitivanje brzo, lako, povoljno ali zamislite kompleksnost našeg organizma, a zatim i sloj ćelija u Petri šolji i biće vam jasno koliko je Petri šolja previše jednostavan sistem. Zatim, ukoliko se lijek pokaže kao efikasan u toj prvoj fazi, prelazi u sledeće, a one podrazumijevaju ispitivanje na životinjama što je etički i više nego diskutabilno. Na kraju čitavog ovog procesa čak više od 90% potencijalnih lijekova se pokažu kao neefikasni kada se primjene na ljudima i to je poražavajuće. Da bi se naša ideja ostvarila i koristila u nekoj kompaniji potrebno je još mnogo, mnogo vremena i istraživanja ali bitno je da smo se uputili ka tome.
Zna biti obeshrabrujuće ako eksperiment propadne, ali se ništa ne može mjeriti sa zadovoljstvom kada on uspije. Zato su dani u laboratoriji beskrajno zabavni jer nijedan nije isti, priča dalje naša Ivana.
– Većina istraživača ima fleksibilno radno vrijeme, ali to najviše zavisi od institucije i konkretne laboratorije. U našoj laboratoriji je bitno da se obaveze završe u određenim rokovima, a nama je da preraspodijelimo svoje vrijeme. Kako nisam ranoranilac, ujutru prvo odgovaram na mejlove, a na fakultet dolazim oko 10 časova. Ukoliko je u toku eksperiment, nerijetko se ostaje do kasno uveče, a kada je period bez eksperimenta i kada se pišu izvještaji ili radovi završim oko 6 časova ili ranije, pa tada posao ponesem kući. Posao u laboratoriji je uvijek kreativan proces, nikada nije isti pa je zato i beskrajno zabavan. Ali često zna biti i teško i obeshrabrujuće kada nešto ne ide ili eksperiment propadne, ali i to je dio ovog zanimanja.
Hemija, matematika, ali i ostale prirodne nauke predstavljale su za našu Ivanu posebnu čar još u osnovoj školi, ali i gimnaziji i dalji slijed koraka je bio sasvim jasan.
– Mislim da je bio drugi razred gimanzije kada sam poželjela da upišem hemijsko inženjerstvo jer sam to vidjela kao način da objedinim hemiju, matematiku i fiziku. To mi je djelovalo zanimljivije nego da se bavim pojedinačno bilo kojom od njih, a i dopao mi se način na koji ove nauke imaju primjenu u hemijskom inženjerstvu.
Slijede osnovne, specijalističke i master studije na Tehnološko-metalurškom fakultetu UCG u Podgorici kao temelj ka onome gdje je danas.
– Tokom studiranja u Podgorici sam naučila da vrijedno, strpljivo radim, sazrela sam i odrasla. Kada se mislima vratim u taj period, prvo se sjetim pripreme ispita koji su uvijek bili gusto raspoređenina kraju semestra uz obavezno slušanje dobre muzike koja mi je pomogla da lakše zagrijem stolicu i prekratim duge sate učenja. Najljepše je bilo ćaskanje u menzi sa najboljim drugaricama-koleginicama i šetnje sa njima po Tološkoj šumi.
Nema granica i nema nemogućeg kada ste ohrabreni znanjem i željni novih iskustava, pa tako naša Ivana dobija šansu da određeni period provede u istraživačkom radu na Univerzitetu Kil (Keel) u Engleskoj, ali i na Univerzitetu u Italiji.
– Odlazak na Univerzitet Kil gledam kao jednu od najboljih prilika koju sam dobila tokom studiranja u Podgorici. Imala sam veliku podršku profesora sa tog univerziteta i dragocjene savjete. Vidjela sam kako funkcioniše rad u dobro opremljenim laboratorijima – djelovalo mi je da tamo ima dosta više prostora za greške u toku rada jer se i hemikalije i oprema lako nabavljaju, pa da su i studenti samim tim rasterećeniji i samostalniji. A osim toga, Engleska mi je nekako legla i taj prvi duži boravak u inostranstvu je protekao u najboljem redu. Sličan utisak sam stekla i tokom dvomjesečnog boravka u Italiji na doktorskim studijama.
Šta god da je uzela kao obavezu, rezultat je bio najbolji mogući – srednja ocjena na osnovnim studijama 9,96, na specijalističkim 10,00 i stigla je nagrada za najboljeg studenta Tehnološko-metalurškog fakulteta UCG.
– Svaka nagrada me je iznova mnogo radovala, a ta naročito. To mi je pokazalo da sam na dobrom putu, da se trud isplati i da su profesori to prepoznali. Osim što je bila veliki podstrek, obavezala me je da nastavim još bolje i da ukazano povjerenje opravdam.
Potom u njene ruke stiže i prvi put ustanovljena nagrada Sekretarijata za kulturu i obrazovanje Opštine Herceg Novi – za najboljeg studenta grada 2018. godine.
– Nagrada od svog rodnog grada je bez ikakvog pretjerivanja nešto izuzetno i mnogo mi znači. Stvarno je lijepo kada te tvoj grad nagradi. A upravo zbog toga što je ta inicijativa pokrenuta godine kada mi je nagrada dodijeljena bila je neočekivana, pa sam bila i više nego iznenađena.
Do pobjedničkih postolja i lovorika, život uvijek naniže dosta prepreka, a samo uporni i vrijedni uspjevaju da ih preskoče, riješe, da se izbore sa njima.
– Bilo je mnogo izazova jer nijedan period nije bajkovit ma koliko bio lijep. Možda je najveći izazov bio nakon završetka master studija koji bih nazvala “gdje ću i šta ću”. Nisam znala da li je bolje zaposliti se negdje ili nastaviti školovanje, a sve se dodatno zakomplikovalo periodom izolacije kada sve kao da se zamrzlo. To je trajalo oko pola godine, a onda sam imala sreću da se u tom periodu raspisao konkurs za projekat na kome sam sada zaposlena i da sam tada znala tačno šta želim.
Koliko god da dan biva ispunjen obavezama, naša Ivana priča da se “baterije najbolje pune” uz druženje sa prijateljima, ali i ono što čovjeku pruži opuštanje, a za nju je to čitanje, pješačenje, plivanje…
– I dalje pokušavam da dam sebi više odmora tokom radnih dana, a da me onda zbog toga ne grize savjest.
I Ivana, kao i njeni prethodnici, ima svijet na dlanu, ali u srcu ljubomorno čuvaju onaj dio koji im je posebno drag – zavičaj i dom.
– Nedostaje Herceg Novi, ali posebno Đenovići za koje pristrasno tvrdim da imaju najljepše plaže i more. Tek kada odemo negdje vidimo koliko je zapravo Herceg Novi lijep grad i koliko su ljudi topli i brižni. A kada dođem u Herceg Novi, poslije porodice i prijatelja, najviše se obradujem svom malom čoporu mačaka.
Naredni mjeseci za nju će biti radni jer slijede Riga, Davos, Herceg Novi…
– U narednom periodu me čeka četvrta ljetnja škola našeg projekta u Rigi u Letoniji, a odmah zatim imam dovoljno vremena da se prepakujem i spremim za dvomjesečni boravak u Davosu u Švajcarskoj. Onda slijede prezentacije istraživanja na naučnim konferencijama u Evropi i u našem Herceg Novom na YUCOMAT-u, a dalje u budućnosti se nadam da će se steći uslovi za pisanje doktorske teze i konačno dobijanje diplome.
Uspjeh je izuzetno širok pojam i svaki čovjek treba da ima svoju viziju uspjeha, priča ova mlada doktorantkinja i dodaje da je najvažnije znati šta želite, vjerovati u sebe i ne odustajati.
– Ako govorimo o nekom poslovnom uspjehu onda bih rekla da jedino kontinuirano mnogo rada, odricanja uz naravno određenu dozu srećnih okolnosti može da rezultuje uspjehom. Mladima bih rekla da prvo razmisle šta vole i šta im dobro ide i da onda budu istrajni u tome i da uvijek imaju na umu svoje dugoročne ciljeve. Ako naiđu na prepreke, da ih ne gledaju kao znak da treba da odustanu već kao izazove koje je potrebno da prevaziđu. I naravno, da vjeruju u sebe i svoje odluke, poručila je Novljanka Ivana Banićević, doktorantkinja hemijskog inženjeringa Univerziteta u Beogradu.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Ivana, hvala za dobro koje činite čovječanstvu i srećno u osvajanju novih znanja!
