Globalna ekonomska kriza je pokrenuta epidemijom korone 2020. godine. Nakon ruske vojne intervencije u februaru 2022. godine, sveukupna geopolitička kriza eskalira. Poslije oktobra 2023. godine i izbijanja rata na Bliskom istoku, svijet se suočio sa rizikom izbijanja trećeg svjetskog. Ta silna erupcija političke i ekonomske krize je izvjesno kulminacija tenzija u međunarodnim odnosima, koja je, kad se ozbiljno analiziraju uzroci, bila neizbježna. Ruska SVO je bila iznuđena višegodišnjim bahatim aktivnostima NATO saveza u cilju izgradnje vojno-strateškog obruča oko Rusije. Sve što je potom uslijedilo do danas je posljedica krajnje rigidne, nekritičke, unipolarne zapadnjačke gepolitike. U politici, baš kao i u životu običnog čovjeka, sloboda mora biti ograničena slobodom drugih subjekata. Naravno, ovo pravilo važi među velikim igračima. Kriza na evropskom prostoru još nije dostigla punu kulminaciju koja se, na žalost, sprema i čini se da je EU izvukla najlošije karte. Bez jeftinih ruskih energenata evropska privreda gubi konkurentnost. Centralna banka pumpa bez mjere nove eure u fondove za pomoć Ukrajini, generiše inflaciju i doprinosi ubrzanom padu standarda Evropljana. Ogroman broj preduzeća odlazi u stečaj, a mnoge velike kompanije izmještaju svoje poslovanje u SAD. Njemačka izvozno orjentisana privreda je na rubu recesije. Sve ovo je već dobro poznato, ali mnogi analitičari se pitaju kako je moguće da EU i Velika Britanija nisu mogli sagledati realnije čitavu situaciju i rizike u odnosu na svoje strateške ciljeve. Kako je moguće da čak ni sada evropski lideri ne odstupaju od politike koja ih je dovela u ovaj ćorsokak? Jako sam uvjeren u to da se radi o otuđenoj birokratskoj političkoj eliti, koja je izgubila ozbiljnu vezu sa svojim narodom. Kao prvo, u startu to jest nakon početka SVO bilo je apsurdno proklamovati poraz Rusije kao strateški cilj i držati se slijepo samoubilačkih sankcija. Pretpostavimo da nijedna jaka država ne želi raditi u korist svog poraza. pa tako ni EU. Dakle, EU je bez ikakvog preispitivanja “bezgranične” podrške SAD, forsirala svoju antirusku politiku po principu sve ili ništa, s tim što je “ništa” isključeno kao opcija. Tokom 2022. godine, pa i naredne 2023. možda je i moglo biti nekakvih nejasnoća u pogledu ruske sposobnosti da se održi i ekonomski i , dakako, vojnički, ali već 2024. godine i sada sve karte su otvorene. Nakon povratka Trampa, zaista treba biti teški geopolitički analfabet pa ne razumjeti kakav rasplet se sprema. Naravno, još nije jasno šta će na kraju biti sa onim što ostane od Ukrajine, ali je sasvim jasno da Rusija ne može biti poražena i da onaj eventualni dio Ukrajine koji preostane nikada neće ući u NATO savez. EU i dalje odbija da vidi realnost i planira nastavak vojne pomoći Ukrajini. Dakle, EU i Velika Britanija su za rat. Toliko su nespremni prihvatiti poraz svoje politike da im se i rat čini boljom opcijom. Treba se samo nadati da evropski lideri pred porazom ogromnih istorijskih razmjera sa možda milion mrtvih duša u slovenskom ukrajinsko-ruskom svijetu, neće na kraju izazvati konačni armagedon.
EU doživljava tešku krizu koja nadire u dva smjera. Jedan je vanjski krizni pritisak, a drugi unutrašnji. Na unutrašnjem planu ozbiljne su pukotine u mehanizmu odlučivanja, a očigledno je jačanje suverenizma i antiratne desnice. Privreda klizi ka recesiji i konkurentska moć u odnosu na Kinu i SAD opada. Geostrateška pozicija EU bez bezbjednosnog kišobrana SAD je mizerna, a Rusija je već potvrdila ulogu svjetske sile bez koje se neće moći rješavati bilo koja značajna krizu u svijetu. Njen nedavno postignuti sporazum sa Iranom i ranije sa Sjevernom Korejom garantuje očuvanje ruskog uticaja na čitavom azijskom prostoru.
Kriza, naravno, nije mimoišla Balkan. Naprotiv, čini se da je Balkan poprište dublje krize koja je i ovaj put izazvana izvana. Iako zaostaju ekonomski za EU prosjekom, balkanske države su do nedavno imale podnošljivu ekonomsku situaciju. Države Zapadnog Balkana su održavale bitno jači rast bdp-a od EU članica, a javni dug je podnošljiv. Kontinuirane su i SDI, a budžetski deficit uglavnom blizu kriterijuma Mastrihta. Ipak, rast najprije ekonomske, a potom političke krize je uzeo maha. Srbija je u očima EU lidera neposlušna i tvrdoglavo odbija uvesti sankcije Rusiji. Republika Srpska u Bosni i Hercegovini je iste “ćudi” i evropski moćnici, poduprti do nedavno Bajdenovom katastrofalnom politikom, krenuli su u akciju. Toleriše se Kurtijeva eskalacija krize na Kosovu, pokreće obojena revolucija u Srbiji i raspiruje kriza u BiH donošenjem famozne presude protiv Dodika. Jasno je da je sve ovo počelo prije Trampa i mnogi analitičari s razlogom smatraju da njegova administracija ne stoji dalje iza takvog scenarija. Pitanje je, međutim, dokle će sve otići? Pitanje je i za sve države zapadnog Balkana koliko je pametno uporno dopuštati EU da kroji svoju krajnje egocentričnu politiku na ovom prostoru. Njihova politika zanemaruje ekonomske interese malih država i zahtjeva vanjskopolitičku lojalnost, bez obzira na cijenu takvog kursa. Ujedno se i kosi sa dugoročnim interesima pojedinačnih članica koje žele sačuvati odnose i sa zapadom i sa istokom. Bojim se da prilično dezorjentisani lideri EU, u svojoj mazohističnoj projekciji unutrašnje i vanjske politike EU, ne uviđaju rizike to jest moguće posljedice vlastite autistične politike. Iste bi se mogle pojaviti u ozbiljnom rastu evroskepticizma. Svjedoci smo žestokih turbulencija izazvanih nastupanjem gepolitike multipolarnosti.
Mr Milovan Baždar
