Govor Jeffrey Sachsa, čuvenog američkog profesora s Harvarda, u Europarlamentu iznenađujuće nije imao naročitog odjeka u evropskim medijima. Razlozi za to su prije svega u činjenici da se politika EU još uvijek talasa negdje u okvirima rigidne antiruske platforme i bezrezervne podrške Ukrajini, kao i nespremnosti da samokritički sagleda svoju vanjsku politiku u posljednjih par decenija. Istina, dolaskom Trumpa na vlast, splasle su ambicije i priča o podršci Ukrajini “ dokle god bude trebalo da se ostvari cilj – porazi Rusija i povrate okupirane teritorije”više se ne formuliše na taj način. Sada EU i V. Britanija govore o potrebi da se Ukrajini “omogući pregovore s pozicije snage”, šta god to značilo. Zapravo, to je hvatanje za slamku spasa da bi se koliko toliko sačuvalo nešto od autistične i nekritičke vanjske politike EU ,koja je slijepo propagirana već pune tri ratne godine, ali objektivno I čitavih par decenija. Prema riječima profesora Sachsa EU i nema svoju vanjsku politiku, a poznati turski medij navodi: “Trump djeluje, Evropa reagira”. Ovaj put EU nije imala vremena ni da reagira. Trumpovova politička lokomotiva je evropski vagon jednostavno otkačila i gurnula na zasluženi sporedni kolosijek. Sachs podsjeća na neutemeljenost i, nije pogrešno reći, utopijski pristup EU u vanjskoj politici. Konce zapadne međunarodne politike već decenijama vuče SAD, a Evropa bespogovorno slijedi bez ikakve kritičke analize i štetnosti mogućih posljedica po vlastite interese. Jedina situacija kada se Evropa usprotivila SAD-u, istina nemoćno, bila je pokretanje rata protiv Iraka 2003.godine. Prema riječima obaviještenog profesora taj zločinački rat sa stotinama hiljada mrtvih civila je izlobiran od strane Natenjahua i Izraela i nesumnjivo je tako. Izraelcima je odavno želja da se preko SAD obračunaju sa njihovim proglašenim glavnim neprijateljima i sponzorima Hezbolaha i Hamasa – Irakom i Iranom. Taj zaludni rat je bio samo uvod u slijedeći niz ratova na bliskoistočnom i sjevernoafričkom prostoru ( od Libije do Sirije i Afganistana). Rezultat krvavog “arapskog proljeća” je pored razaranja i ogromnog broja žrtava, pokretanje izbjegličkog talasa koji je zapljusnuo Evropu. EU reaguje mirno i prima milionske izbjeglica uz amanet Merkelove. Svega par EU članica negoduju i pružaju neki otpor u toj situaciji, među kojima naročito Orbanova Mađarska. Dakle, od potpuno Americi lojalne i kopi pejst evropske politike u proteklih 20 ak godina, EU je došla danas do pozicije “ vagona na sporednom kolosijeku”. Ovakav razvoj događaja je prema Sachsu ipak bio predvidiv. Ako pretendujete na poziciju važnog gepolitičkog i ekonomskog svjetskog subjekta, morate ultimativno posjedovati dva ključna potencijala: bezbjednosni štit u svojim rukama i ekonomsko-energetske resurse. EU nema u potpunosti niti jedan od ta dva. Ako uz to prihvatate poziciju poslušnog vazala i podržite kršenje međunarodnih normi ( Kosovo, Irak, arapsko proljeće itd.), onda u ključnom momentu i krizi na evropskoj teritoriji (Ukrajina) ostanete bez mehanizama za djelovanje. Možete samo u odsustvu političkog realizma zaglibiti kao saučesnik u ratu kojeg ne možete dobiti. Tome još treba dodati i neshvatljivo protivljenje novoj geopolitičkoj realnosti koju donosi trampizam.
Tako britanski premijer Starmer i dalje forsira floskulu o Rusiji kao najvećoj prijetnji i sa Makronom planira mirovne snage na teritoriji Ukrajine, iako realnost na terenu i američka promjena kursa ne nude nikakav optimizam za takav scenarij. Pa Rusija je upravo zbog motiva da “odmakne ” NATO” i započela SVO. Tvrdoglavost evropskih lidera tj. nespremnost da prihvate činjenicu da su poražena strana kako u vojnom smislu sa čitavom NATO grupom, tako i u ekonomskom smislu je zapanjujuća. Evropa je više od drugih svjetskih sila pretrpila štete od pandemije korone i od, sada očigledno, besmislenih sankcija prema Rusiji. Nema nikakvih izgleda da povrati u skorije vrijeme veću dinamiku rasta, prvenstveno zbog kineske konkurentnosti i deficita povoljnih energenata. Potpredsjednik Vens je u Minhenu ukazao na otuđenost evropske političke elite od volje naroda i savršeno je u pravu. Evropska politička elita je većinski otuđena od naroda i ne pokazuje da razumije ni interese vlastite ekonomije. Riječ je o birokratama, koji nikada nisu imali iskustva u većim krizama, a uljuljkani su u vlastitoj egocentričnoj predstavi. Uz Velikog brata (SAD) računali su da će izvoziti demokratiju putem obojenih revolucija i wouk ideologije, te na krilima liberalnog globalizma ( čitaj neokolonijalizma) vječno ubirati profite. Da su samo malo više bili spremni učiti iz povijesti, vjerovatno ne bi bili u sada nezavidnoj situaciji međunarodnog subjekta, koji ne može sjesti za stol sa velikim igračima, čak ni po pitanju strateških tema koje se tiču njihove teritorije.
Rezultat vanjskopolitičkog tumaranja evropske otuđene elite je jačanje desnih suverenističkih političkih subjekata. Istina desni politički predznak je, za razliku od nekadašnjih iskustava, više antiratni od lijevog, ali prije svega fokusiran na jačanje suvereniteta pojedinačnih država i protiv briselske birokratije. Njemačka je poslije ovih izbora na kojima je učestvovalo nevjerovatnih 84 posto birača, dobila snažnu anti-EU partiju (AFD), koja se zalaže za obnavljanje ekonomskih i političkih odnosa sa Rusijom. Ispravno je tvrditi da nije samo Amerika htjela po svaku cijenu očuvati zapadnu hegemoniju pa i vojnim sredstvima (primjer Ukrajine gurnute u koliziju NATO – Rusija), već je to bez vizije i nerazumijevanja mnoštva jasnih signala narastanja kineske i moći BRIKS-a, snažno podržavala čitava Evropa. Predstoji konačan rasplet ukrajinske krize, ali i bliskoistočne. Kako god se ova krizna žarišta završe tj. primire, jedno je sigurno: svijet je napravio zaokret od unipolarnosti ka multipolarnosti, a pred EU se nalaze izazovi nikad veći u pogledu očuvanja pozicije na svjetskoj geopolitičkoj i ekonomskoj sceni. Nju čekaju teška iskušenja i prilagođavanja na ekonomskom planu, a ukrajinsku apokalipsu će u velikoj mjeri nositi vjekovima na svojoj savjesti.
Mr Milovan Baždar
