Osamdeset je godina od proboja poslednje grupe zatvorenika iz sistema koncentracionih logora Jasenovac. U manastiru Savina i ove godine je služen parastos postradalima u Jasenovcu i ostalim logorima i stratištima u Drugom svjetskom ratu. Parastos je služilo sveštenstvo i monaštvo arhijerejskog namjesništva Topaljsko-hercegnovskog, u organizaciji Uprave manastira, Kola srpskih sestara Herceg Novi i NVO Srpski soko.
Nakon parastosa koji je služen u manastiru Savina, protojerej Nikola Todorović istakao je da je čovjek biće obaveze, i da nas obavezuju svi koji su slijedili blagoslov Svetog Save.
-Zar već u Raju čovjek nije obavezan rječju i dat mu je zadatak. Bog je obavezao Adama i Evu i dao im je zadatak uzdržanja, i podviga, i posta i molitve. A, obavezuje nas još mjesto gdje prebivamo danas, ovaj sveti manastir srpski u našoj prelijepoj Boki, manastir Savina. Zašto nas obavezuje Savina? Uzmimo ko je prebivao ovdje svih ovih stoljeća, maltene više od hiljadu godina, koje ćemo skoro proslaviti. Ovdje nas obavezuje blagoslov Svetoga Save Osvećenoga, ali prije svega rod naš srpski blagoslov Svetoga Save čiji se krst čuva ovdje u manastiru Savina. Obavezuju nas svi oni koji su slijedili blagoslov Svetog Save i njegov primjer, obavezuje nas vladika Nikolaj koji je ovdje volio da boravi, da prebiva i da se Bogu moli. Obavezuje nas i ova spomen ploča našega vožda 20. vijeka Aleksandra Karađorđevića. Obavezuje nas i današnji dan zato što treba da kažemo nešto o onima koji su preminuli, postradali na stratištu samo zato što su bili Srbi pravoslavne vjere, ljudi čestiti. Ko je bio tamo, u Jasenovcu, on zna da je to mjesto Bogom blagosloveno, one široke livade na obalama Save sa jedne i sa druge strane, one obavezuju čovjeka da se Bogu moli. Ali, ono što je pogriješio Adam, ta kletva i taj usud nas prati do dana današnjega. Ta podjela kome ćemo se carstvu privoljeti. Mi Srbi smo se opredijelili za carstvo nebesko još na našem stratištu koje je bilo prije mnogo vjekova. Tu riječ nam je dao, i kletvu, i zadatak car Lazar. Obavezuju nas, draga braćo i sestre, i svi drugi veliki ugodnici božji, pravednici u 20. vijeku, sveti ruski car Nikolaj i njegova porodica.
Uslijedilo je podsjećanje, pored ostalog, i na riječi patrijarha Germana izgovorene prije pola vijeka – da treba praštati ali ne zaboraviti.
-1979. godine kada se srpski narod okupio da obnovi hram u Jasenovcu, patrijarh German je izgovorio jednu rečenicu zbog koje će ostati upisan u vjeklove vjekova: „Mi praštamo, ali ne zaboravljamo“. Da li je veličina u tome da praštamo, ili je grijeh u tome da zaboravimo. Ja ne bih odvojio jedno od drugoga. Ljudski je i jedno i drugo, ali danas nas je ovdje došlo dvadesetak – tridesetak. I stotinu da dođe i hiljadu, malo je naspram one svetinje koju čini ovo mjesto, savinska svetinja koja se obnavlja. Ali, nema bez ljudi ništa, bez nove zadate riječi, bez novoga početka koji vrhuni u riječi, u zadatku koji nam je Hristos dao, prizivu za carsko nebesko. Razni su putevi kojim čovjek može da ide dok stane na taj put, dok ispuni taj zadatak, a kažu svjedoci preživjeli tamo u Jasenovcu, u toj najstrašnijoj golgoti srpskoga naroda, u najstrašnijem grotlu da je čovjek pokazao da može da bude gori od đavola, gori i od skota i od zvjeri. Vidjeli smo da su sklonjeni oni eksponati, da se to zaboravi, da to potisnemo – nije to važno, nismo mi krivi, neki drugi su krivi. A, da li biva tako? Zašto nas drži zadata riječ, zaštoi nas obavezuje događaj i mjesto? Zato da bismo uzrastali upravo kroz njihovu patnju, kroz njihov bol, kroz njihovo stradanje Kroz njihov krst mi ćemo vasakrsnuti kao narod, poručio je protojerej Nikola Todorović, istakavši da nema drugog krsta za srpski narod sem krsta cara Lazara, krsta jasenovačkog, kao i onoga na Krfu.
Sva imena mučenika zapisana su u knjizi vječnog života, a šta je sa ljudima ovog vremena, zapitao je protojerej Nikola Todorović.
-Mi se trudimo da budemo zapisani ovdje i sada, u medijima, u novinama, da nas drugi hvale, a niko od nas neće krst da ponese. Ima mnogo važnijih stvari od današnjeg dana, od ovog parastosa u ovom gradu. Ja vjerujem da ima mnogo važnijih stvari, ali bilo bi lijepo da su došlki učitelji, vaspitači da dovedu djecu u ovu svetinju pa da ovo bude čas istrorije, a onda da ekskurzija bude na Krf pa ik tamo čas istorije, pa onda maturantri i stariji da odemo na Kosovo na Vidovdan pa da tamo održimo čas istorije, a Jasenovac je posebna priča.
U zloglasnom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata stradalo je 700 000 žrtava ustaškog zločina, među kojima 500 000 Srba, 40 000 Roma, 33 000 Jevreja, 127 000 antifašista. U Jasenovcu je prema dostupnim podacima spomen područja Gradina ubijeno i 20 000 djece.
