Kseniju Matović treba ispratiti pjesmom, jednom od onih koje je voljela, koju ćemo njenim riječima dopisati. Jer, znali smo je, u dušu.
Zagledaj se i sada u more, dotakni mu lice bosom nogom ili dlanom, uroni u njega, zaboravi one koji su gazili tvoje snove, zatim izroni najljepšu školjku pod tvojim Novim i u nju spakuj najdragocjenija sjećanja…Tako putuj… prostranim putem punim svjetlosti. Putuj u mir, u spokoj…zaslužen poslije bolesti, poslije nepravdi koje su boljele a ti ih ćutala, poslije odbrana koje si izgovarala i pisala glasno i jasno, ne plašeći se da pokažeš stranu koju biraš, koju smatraš ljudskom i dobrom, pravednom…
Oslonac…Borisu. Sinu bezuslovna Ljubav!
Prijatelj sa kojim su rasli i ostvarivali se snovi, pisale i čitale pjesme, i kada se činilo da se snaga rasula a teme presušile…Vjera!
Pusti i sa te strane, a ti ćeš znati kako, neku poruku, glas, kao što se oglasi brod koji zamiče na horizontu i ne možeš ga ni zaustaviti ni vratiti. Piši u sitne sate, one koje smo znali da podijelimo…
A mi ćemo čuvati tvoje blistave poetske svjetove sa svim elegičnim tonovima i onim u kojima smo prepoznavali zadovoljstvo stvaranja, pisanja, življenja a koje si nam ostavila u “Preludiju”, “Orfeinautici”, “Obolu”, “Karatoču”… Podijelićemo Nadu koju si nosila – umjetnosti nas opčinjava zbog svoje istinitosti! Tako si objašnjavala. I tako živjela svoju umjetnost koja je postajala naša, u kojoj ništa nije mirovalo, u kojoj je svako mogao da nađe svoj odgovor, sliku koju će pamtiti… kao onu iz jednog od tvojih zapisa “Na dlanu ljeta ostrvo, na ostrvu utvrda, na utvrdi grad, na gradu bijelo sunce i slani dlanovi zrelog ljeta…” ili onom još kraćem “Visoko, u katarkama avgusta, skupa s nedozrelim plodovima maginja i prigušenim samoglasnicima, kružila jata mora.”
Kada je promovisana zbirka “Obol” priznala je da vjeruje u seljenje duša, i još tada rekla da njena duša luta među vremenima, zemljama koje je voljela, a Grčka je imala posebno mjesto kao zemlja porijekla.. u nju je putovala da vidi hoće li je se sjetiti, prepoznati, voljeti…I tamo gdje sada putuje i među nama koji ostajemo ima onih koji će Kseniju pamtiti, po stihu prepoznavati i voljeti…
Za svoje poetske zbirke dobila je brojne nagrade na: Podgoričkom art festivalu, PAF, od Udruženja književnika „Branko Miljković“, a “Karatoč” je svrstan u deset najboljih poetskih knjiga za 2022.
Ksenija novinarka i Ksenija pjesnikinja imale su nešto zajedničko – sve što je napisano bilo je pisano srcem. Tekstovi s njenim potpisom u „Danu“ za koji je dugo radila uvijek su bili zanimljivi, jasni, hrabri, posebno kad je nekog u nevolji trebalo braniti…
Zaplovi kroz mir i beskraj plavetnila o kome si pisala. I javi se Ksenči, ohrabri nadu u novi susret kada za njega dođe vrijeme.
Ksenija Matović iznenada nas je juče napustila. Rođena je na Cetinju, a odrasla u Herceg Novom, gdje je započela svoj put u novinarstvu i književnosti. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radila je u novosadskoj izdavačkoj kući Stilos, gdje je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „Stilosova agora“, koja je ugostila brojne eminentne pisce jugoslovenskih prostora.
Humoristički i satirični blog „Škurin“ a zatim „U po bota“, donosili su osmijehe i duhovitu refleksiju o gradu i njegovim žiteljima. Bila je urednica književnih programa u Gradskom paviljonu na Karači i kroz svoj rad neumorno promovisala kulturu i stvaralaštvo.
Dugogodišnja dopisnica „Dana“ i „Blica“.
Zaljubljenik u more, Ksenija je dugo godina bila plivačica i članica PVK „Jadran“.
Zaposleni u Radio-televiziji Herceg Novi opraštaju se od nje s poštovanjem i zahvalnošću za sve što je dala novinarstvu i kulturi, a njene riječi i duh nastaviće da inspirišu sve koji su je poznavali.
Prijatelji i kolege oprostiće se od Ksenije na komemorativnom skupu koji će biti održan u srijedu, 10. septembra u 11 sati u Dvorani Park.
