Akademik i jedan od naših najznačajnijih književnika Miro Vuksanović preminuo je 6. februara u 82. godini, poslije duge i teške bolesti.
Vuksanović je 2021. godine bio učesnik naučnog skupa u Herceg Novom u organizaciji SPKD Prosvjeta, a na te dane, povodom njegove smrti podsjeća predsjednica Društva, Olivera Doklestić.
-Ovom prilikom neću govoriti o biografiji Mira Vuksanovića, književnika, akademika, o njegovim brojnim nagradama i zaslugama za književnost, i kulturu uopšte, neću govoriti o Biholj zemlji, Semoj zemlji i Semolj gori i o kletvama Perka Perkova. Prisjetiću se Mira Vuksanovića, našeg prijatelja, prijatelja svake dobre i iskrene riječi, prijatelja istine, intrigantnog, koji je volio i znao da postavlja pitanja koja su jednako važna i za današnje razumijevanje mentaliteta i stanja svijesti, ali svakako, prijatelja dobre književne riječi i snažnih misli, pa onda i prijatelja Prosvjete (hercegnovsko društvo SPKD Prosvjeta).
Posljednje viđenje dragog i poštovanog Mira Vuksanovića sa nama u Herceg Novom, bilo je u oktobru 2021. godine, kada je još tinjala u vazduhu avet svjetske pandemije. Tada je SPKD Prosvjeta organizovala naučni skup o Njegošu i Andriću. Svaka njegova izgovorena riječ o dvojici velikana, (naučni skup je imao radni naslov „O priči i pričanju, Njegoš i Andrić u svjetlu današnjice“) ili o sadašnjem bivstvovanju, kao tek kapi u moru života i prolaznosti, bila je prožeta književnim manirom, snažnim mislima u poimanju stvarnosti, uz korištenje bogatog riječnika. A opet sve je izgovoreno lagano i jednostavno za razumijevanje.
Na besjedi u programu omaža Njegošu i Andriću rekao je: „Ovdje, u Herceg Novom, u gradu koji gledam kao poemu koju su napisala ruka prirode i ruka čovjeka, obe darovite na redak način, iz čitanja i upamćenih susreta, želim da ponovim zašto je Herceg Novi proglašen za grad pisaca i da predočim mali imenik pisaca vezanih za grad koji je njihov.“ I potom je kratko obrazlagao niz imena sve od Njegoša, pa preko Matavulja, Marka Cara, vladike Nikolaja, Ćopića, Dušana Kostića, Mihajla Lalića, Stevana Raičkovića, Desanke Maksimović, Zuka Džumhura do Miodraga Bulatovića i, svakako, Iva Andrića i njegove kuće. A potom je na samom skupu otvorio pitanja o dvojici velikana koja se dotiču našeg mentaliteta kroz potpitanja zašto je Njegošev „Gorski vijenac“ objavljen u Crnoj Gori šezdeset i šest godina nakon prvog izdanja u Beču, i da li bi imalo smisla išta kazivati o Njegošu i Andriću ako ne bismo pomenuli esej „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. I u tom eseju Andrićevom, kako je pronašao Vuksanović, stoji rečenica, osamljena, izdvojena, ponuđena kao sažetak, uputsvo i objašnjenje: Ova drama počela je na Kosovu. Miro Vuksanović je napravio elaboraciju, ne samo o cjelovitoj rečenici, već o rasporedu riječi, o njihovij snazi baš tu gdje su, o smislu pojmova početak, drama, što sugeriše na izdaju, razdor, sumnje, nedostatak vjere, gubljenje nade, rastakanje, nestajanje, zaboravljanje, sudbinu, put. Vuksanović se, dalje, ovako pita, a zapravo daje odgovor:
„… i da li, posle svega što je ovako u nagoveštajima dato, može doći teža, sudbonosnija, opevanija, zavetnija, posvećenija i uzbudljivija imenica od imenice Kosovo, od imenice koja kao stanac stoji na kraju Andrićeve rečenice, daje joj život i značenje koje doziva nekadašnji junakov mač i brankovićevsku izdaju, kaže da toga i to dvoga, ima i sada, ali u civilizovanom liku, koji ume da se preobraža, kažnjava i umiljava u isti mah; …“
Tako se pitao, i tako je duboko razmišljao Miro Vuksanović, 2021. godine u oktobru, o Njegošu i Andriću, i davao svoj odgovor, koji se očituje ali ne izgovara jasno. Dao je odgovor sebi i drugima za sve naše nesreće, za stramputice, za gubljenje časti i dostojanstva, za krvoprolića u zaslijepljenostima u neznanju i bježanju od činjenica i istine. Takav je bio Miro Vuksanović, nepokolebljiv. I zato je moje veliko poštovanje prema njemu i njegom djelu, a velika tuga što nas je napustio, i još tako iznenadno. Druženje sa njim je bio praznik, koliko se moglo puno naučiti, ali i zaćutati.
Otišao je na vječni počinak čovjek ponikao iz naroda, koji je narodski, zdravo i otresito mislio, a o tome govorio jednostavnim, ali književnim jezikom. Riječ mu je bila svetinja. Izgubili smo mnogo i nenadoknadivo. Ponosni smo što smo ga poznavali i što smo bili prijatelji. Neka mu je vječna slava i hvala na svom velikom radu, na velikom doprinosu naučnom i književnom stvaralaštvu. Nedostajaće nam!
Olivera Doklestić,predsjednik SPKD Prosvjeta
