Književne večeri i programi koji se organizuju u Kući Iva Andrića pokazuju da ona nije samo kuća pisca, nego je zaista kuća za pisce, što je potvrdilo veče posvećeno stvaralaštvu književno- bračnog para Emsure Hamzić i Đorđa Sladoja. Gosti iz Novog Sada, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, sinoć su predstavili svoja nova djela, Emsura knjigu „U đul bašti“, a Đorđo svoj roman „Riba zvana gaovica“.
Knjiga “U đul bašti“ posvećena je,kako je rekla Hamzić, jednoj posebno popularnoj muzičkoj formi, sevdalinkama, po kojima je Bosna prepoznatljiva ne samo u regionu nego i u svijetu.
-To je knjiga puna pjesme koja je nekada bila posebno popularna. Popularna je i sada, ali je nekada bila življa i svakodnevno se mogla čuti na radiju, na televiziji, u restoranima. Sada se ona mnogo manje čuje, a i kada se čuje to je zahvaljujući mladim snagama koje su tu divnu formu „reanimirale.“ Te divne pjesme koje su nekada nosili doajeni narodne muzike na prostorima bivše Jugoslavije. Beograd je takođe bio rasadnik sevdalinke, ne samo Bosna i Sarajevo. Mladi ljudi su pronašli pravo blago u takvim pjesmama sada ih malo promjenjene aranžmane ponovo pjevaju i zaista dovoljan dokaz njene vrijednosti je što su koncerti krcati, prepuni, kao što su koncerti Amire Medunjanin, Boža Vreća, grupe Mostar sevdah i drugi, kaže Hamzić.
Objašnjava da je naziv knjige jedan poznati stih.
-Nada Mamula je poznata po toj pjesmi, a mnogi su je pjevali, kao što i većinu sevdalinki više pjevača pjeva, jer ona nije ničije vlasništvo, nego je onog ko je pjeva. Đul bašta je simbolična za knjigu u kojoj se nalazi jedan esej od stotinak strana o toj divnoj narodnoj formi i mnogo tekstova sevdalinki se može naći u Vukovoj zbirci narodnih pjesama. Stotinak sevdalinki je odabrano, naravno, po mom nekom osjećanju da su to one najljepše. To je nekih stotinak đulova ili ruža i sve to zajedno je đul bašta, kaže Emsura.
Knjiga je nastala sa nostalgijom upravo da se vrati život ovim pjesmama. Ovaj bračni par život je, sticajem okolnosti odveo u Novi sad iz Bosne, ali su nostalgijom za ovim pjesmama i muzikom krenuli u stvaranje ove knjige.
-Da sam ostala u Sarajevu sigurno mi ne bi palo na pamet, kada oko sebe svakodnevno čujete i osjećate i živite, nemate potrebu da o tome pišete i razmišljate, ali nedostajao mi je taj segment iz života mog i nas koji smo živjeli u nekom drugom vremenu i prosto sam iz nostalgije počela da pišem i zapisujem. To je bio neki podsticaj i tako je nastala ta knjiga koju sam ja objavila prije pet, šest godina, a ovo je sada njeno drugo izdanje jer je veoma tražena i veoma se brzo prodaje i ovo je sada novi povratak knjige o sevdalinkama.
Đorđo Sladoje predstavio je svoj roman „Riba zvana gaovica“, a sevdalinke,kako je rekao, voli i u njima uživa.
-To jeste pjesma koja se prima kod svih tananih duša, tako da i u Srbiji i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ko zna to da pjeva, to je zaista pravo uživanje. Ja sam zapravo pjesnik, ali dogodio mi se roman. Moja osnovna namjera je bila da malo isparodiram tu potrebu savremenog čovjeka da izgleda lijepo i snažno do kraja života po svaku cijenu, a onda je imaginacija preuzela svoje, jer gaovica je endemska vrsta ribe koja živi u kraškim jezerima, rekao je Sladoje.
Gaovica po mišljenju Sladoja ima dvostruku simboliku.
-Ona je na jednoj strani vrsta u izumiranju pa mi se učinilo da ima neke male sličnosti sa nama, a sa druge strane jeste kao afrodizijak, kažu da su je nosili u Stambol Sulejmanu veličanstvenom kao simbol svojevrsnog vitalizma. Kad je mašta preuzela stvar u svoje ruke onda je gaovica počela da se miješa u sve moguće stvari i segmente ljudskog života, istoriju, legende, književnost, umjetnost, ekonomiju, sport.. svega živog što čini ljudski život i onda, kako to reče recenzent ove knjige Dragan Lakićević, jedna tragikomična autobiografija o Srbiji.
Đorđo Sladoje je davno dobio nagradu Grad pisaca Herceg Novi, koja zauzima posebno mjesto.
-To je nagrada koja je prije tridesetak godina dodjeljivana u Herceg Novom, Dragoljub Šćekić je vodio te poslove, a u žiriju su bili Dragomir Trajković i Petar Džadžić, a tu se zatekao i Stevan Raičković i zbog toga mi je sama ta dodjela nagrade ostala u sjećanju i ne izostavljam je kao važan podatak u mojoj biografiji među mnoštvom nagrada koje sam dobio. Eto to me, između ostalog vezuje za Herceg Novi.
Đorđo Sladoje je jedan od najistaknutijih savremenih srpskih liričara; autor je zapaženog opusa od 16 zasebnih zbirki, te devet knjiga izabranih pjesama. Njegova poezija se ravna s pjesništvom Alekse Šantića i Desanke Maksimović, svjedočeći moć poezije da probudi najtananiju emociju. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima i književne nagrade ”Aleksa Šantić”.
Emsura Hamzić piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski. Nagrađivana je za svoja djela. Članica je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva.
