Povodom iznenadne smrti proslavljenog vaterpolo selektora Petra Porobića u dvorani „Park“ je održana komemorativna sjednica. Od legende oprostili su se sportisti, sportski radnici, njegove kolege i prijatelji, pred članovima njegove porodice, u atmosferi koja je odisala tugom i sjetom, te dubokim poštovanjem koje je Pero imao i zaslužio kao trener, zaljubljenik u vaterpolo, ali, prije svega, kao čovjek.
Petar Porobić rodom Novljanin, rođeni Kotoranin, ponikao je u „Primorcu“, igrao za njega, bio njegov trener i predsjednik, podsjetio je Siniša Kovačević, predsjednik VK „Primorac“ koji je inicirao Perov povratak, istakavši da je svoju prebogatu karijeru želio da okonča u Kotoru, da im bude velika pomoć i podrška u namjeri da „Primorac“ vrate tamo gdje pripada.
-Cijeli svoj život posvetio je vaterpolu, dao mu puno, uložio cijelog sebe. Podigao je standarde ovog bokeljskog i svjetskog sporta što ga je uvrstilo u red najvećih stručnjaka planete ikad. Ono što je kao selektor postigao u Malagi 2008. godine da reprezentacija sastavljena od igrača iz dva bokeljska grada osvoji zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu fenomen je u sportu. Nakon što je godinama po raznim meridijanima nesebično dijelio svoje bogato vaterpolo znanje odlučio je još jednom da svoj pečat da bokeljskom vaterpolu i doprinese da „Primorac“ ponovo bude ono na što ga obavezuje tradicija duga 101 godinu. Imali smo veliku zajedničku želju da se vrati u svoj matični klub, na izvorište svojih igračkih i trenerskih početaka – njegov „Primorac“. I pored toga što nas je prije nekoliko dana napustio, Perov vrhunski način rada, njegov sistem koji je stvorio, posijao je jednu nevjerovatnu vaterpolo klicu koja je izrasla u sistem stručnosti, upornosti, rada i neodustajanja. Taj sistem, živi i nadživjeće sve nas, prenosiće se na naše stručnjake i igrače. Kad jednog danja njegov „Primorac“ opet bude na krovu Evrope to će biti i zbog Petra Porobića. Ono što je sigurno, da nije bilo Pera drugačije bi karijere imali i igrači i treneri. S ponosom ćemo generacijama koje dolaze iza nas moći da kažemo da smo ga imali, da je bio naš – „Primorčev“ i da će uvijek biti. „Primorac“ je veliki klub zbog svojih ljudi, kao što je bio Petar Porobić, kazao je Kovačević, poručivši da su njegovim preranim odlaskom puno izgubili svjetski vaterpolo, Kotor i „Primorac“, a naviše njegova porodica.
Poznanstvo Petra Porobića i Bora Mračevića datira još od dana kada je Porobić igrao za „Primorac“ i Mračević za „Jadran“, a prijateljstvo dugo 50 godina nastavljeno je kasnije i kroz posao, podsjetio je predsjednik Skupštine PVK Jadran i potpredsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.
-Petar je 1993. godine, iako vrhunski obrazovan stručnjak na mnogim poljima, diplomirani pravnik, odlučio da se posveti vaterpolu. Tada odlazi u najveći vaterpolo centar u Jugoslaviji, „Bečej“, kod vrhunskih vaterpolo radnika Bata Orlića i Nikole Stanojevića da peče zanat, usavršava znanje i u tome je u potpunosti uspio. Iako do 1997. nije bio trener prvog tima, dvije godine sam radio na tome da Petar dođe u „Jadran“ i na to se odlučio 1997. godine. Počeo je da radi sa najmlađima, a ja sam se trudio da organizacijski sve bude kako treba. U istoriji PVK „Jadran“ to je prvi profesionalni rad, zato što nije važan ugovor, koliko odnos koji je on imao. Provodio je sate i sate na bazenu, pripremao je svaki trening do detalja, analizirao svaki segment svake utakmice i protivnika i svog tima, izvlačio hiljade sati snimaka, kako bi mladim igračima omogućio da brže napreduju. I stvarao je velike igrače, a bio je velemajstor u tome – odjednom se ‘rađaju’ Gojković, Jokić, Zloković, Šćepanović, Vukčević… Počinju i pobjede i titule, u SRJ, SCG, pa u Crnoj Gori, stvarali su se i novi asovi – Ivović, Radović, Prlainović…, kazao je Mračević, podsjetivši da je Porobić bio selektor reprezentacije Srbije i Crne Gore, koja je 2005. godine bila šampion svijeta, te na početke stvaranja crnogorskog vaterpolo tima, koji je za dvije godine, pod Perovim vođstvom, prešao put od debitanta do evropskog prvaka.
Predsjednik VPSCG Đuro Marić je kazao da se ne sjeća da je Petar Porobić ikada podigao glas; nosio je u sebi kotorsku gospoštinu zajedno sa novskom elegancijom, koji ne dopuštaju ni bijes ni maliciju.
-Odlazak Petra Porobića za mene je, jednostavno, nešto sa čime neću i ne mogu da se pomirim. Iako sam svjestan da je Perovo srce prestalo da kuca negdje u visinama njegovog posljednjeg leta, za mene vječno ostaje osmjeh mog drugara, tako tipičan za njega. Kada je išlo po dobru, i u sportu i u životu, znao je da se široko osmjehne, klimne glavom i kaže ‘dobro je ovo’. Kada ne bi išlo kako valja, opet osmjeh, sa rezignacijom ili onom našom bokeljskom ironijom, ili sjetom, uvjeren da se problem može i mora prevazići. Za Pera sportski stručnjaci kažu da je bio veliki stručnjak koji je do svjetskih vaterpolo uspijeha stizao savršenom i promišljenom strategijom. Možda je tako i neka bude tako, ali ja znam da je sve u životu radio srcem, emocijom, uz ogromnu predanost, a to izmiče strategiji. Strategija je matematika, a srce i duša i predanost se daju onima koje voliš i oni to prepoznaju i uzvraćaju. Pero je volio svoj „Primorac“ svoj „Jadran“, svoje reprezentativne selekcije, davao im se iskreno i bezgranično, kazao je Marić.
Petar Porobić je bio prvi selektor koji je sa igračima 13. jula 2008. godine u Malagi donio prvu zlatnu medalju u kolektivnom sportu nezavisnoj Crnoj Gori. U ime igrača iz te generacije obratio se Vladimir Gojković, podsjetivši da su se upoznali prije više od 25 godina, koje je obilježila intenzivna saradnja u raznim oblicima.
-Bio sam dječak, momak, slušao sam te, upijao svaku tvoju riječ. Poslije nekog vremena si mi dao priliku da imamo dijalog. Onda sam uplovio u te tvoje trenerske vode, dao si mi priliku da ti mene slušaš, pažljivo si me slušao kao malo ko, bio spreman da čuješ svaku riječ. Lako je tad bilo pričati, ali treba sada nešto reći. Jedno je sigurno. Siguran sam da bi bio ponosan kada bi vidio koliko je sada ljudi ovdje i koliko je ljudi iz regiona krenulo da sutra bude tu na tvom poslednjem, ispraćaju. Sjećam se tih dana avgusta, septembra 1997. godine kada si došao u Herceg Novi. Hvala Bogu i tim ljudima koji su imali i sproveli tu ideju da te tada vrate u Crnu Goru i dovedu u „Jadran“ Herceg Novi. Bili su to nimalo laki dani, pričao si mi puno puta o tome, čak izuzetno teški, za mnoge nepremostivi. Ali, ti si vjerovao, nisi odustajao, borio si se… Sumnjam da je iko od svih tih ljudi tada, pa i ti sam, mogao pretpostaviti ili pomisliti kakav se točak zakotrljao. Točak koji je za nepunih 10-11 godina ispisao vjerovatno najljepšu stranicu istorije crnogorskog sporta, ali što je još važnije točak koji se kotrlja dan danas. Hvala ti u ime svih nas za sve što si nam dao. Dao si nam puno i vjerovatno ćemo, kao i obično kad odu veliki ljudi, tek vremenom shvatiti koliko si nam dao, ali hvala ti prije svega jer si vjerovao, jer si nas naučio da vjerujemo i da nastavimo, poručio je Gojković izrazivši nadu da će nastaviti da sprovode njegovo djelo.
U ime porodice zahvalio je Petrov sin, Igor Porobić, podsjetivši da je 2002. godine na ovom istom mjestu primio Oktobarsku nagradu za oca.
-I tada i sada sam ponosan, a završnica tog govora je bila da je to podstrek za dalje uspjehe. O tim uspjesima svi znamo, a ja kao član porodice želim da kažem da je bio naš najbolji član: otac, suprug, brat, ujak, svekar, i ono što je najbolje, bio je najbolji djed, kazao je Igor.
Petar Porobić biće sahranjen sutra u Herceg Novom.
