Plemenit i istrajan, jedan od najdražih dječijih pjesnika koji stihovima daruje radost, bez koga mnoga djetinjstva ne bi bila ista, Nedeljko Popadić naš je sagovornik u rubrici Srce bira Herceg Novi. Nedeljko je osnivač Beogradskog festivala pisaca za djecu Vitezovo proleće. Glavni i odgovorni urednik je književnog časopisa za djecu Vitez koji je osnovao 2001. godine. On vjeruje da mu Gospod šapuće stihove , Ostrog ga čuva, a Sveti Vasilije prati kud god krene. Nedeljko nam priča o svom odrastanju u više gradova, ističe kako su mu roditelji heroji i zašto je u školi uvijek sjedio u poslednjoj klupi, trudi se da nikada ne razočara djecu, govori da svuda važi pravilo da rad čini 99 odsto ,a talenat jedan odsto uspjeha. Osim, u pisanju pesama, tu je presudan talenat. Smatra da se djeca iz kuća u kojima se knjiga voli lako prepoznaju, misli da iskreni ljudi mogu biti samo oni koji su zadovoljni sobom, konačno objašnjava zbog čega njegovo srce bira Herceg Novi.
Piše: Viktorija Samardžić
Tokom svoje karijere postali ste jedan od naših najtiražnijih pisaca, vaše ime se nalazi u zlatnoj pjesničkoj petorki sa J. J. Zmajem, Dobricom Erićem, Miroslavom Antićem i Duškom Radovićem, Ljubivojem Ršumovićem. Koji je vaš recept za uspjeh?
Za razliku od drugih zanimanja, ovde zaista nema recepta i nemoguće ga je dati. Svuda važi pravilo da rad čini 99, a talenat jedan odsto uspeha, osim u pisanju pesama. Ovde je talenat 100 odsto, a rada nema. Kakav je to rad ako za deset minuta prenesem na papir ono što mi Gospod šapuće?
U prvom razredu ste napisali svoju prvu pjesmu. Kako se rodila ljubav prema poeziji?
Moja majka je bila učiteljica. Živeli smo u maloj školi u kojoj je za učiteljicu napravljen stan od učionice. Školsko dvorište je tako bilo i moje lično dvorište. Čitala nam je na časovima pesme, više nego što to poziv učitelja traži. Volela je poeziju, jer mi je i otac bio pesnik. Nikada neću zaboraviti njeno čitanje junačkih narodnih pesama, ali i svih drugih. Moja majka Dragica je utkala rodoljublje i ljubav prema stihovima u svaku našu poru. Dakle, morao sam da počnem da pišem, jer sam i genski bio predodređen za to.
Majka vam je bila i učiteljica u osnovnoj školi u Čačku. Jednom ste izjavili da je ona „kriva“ za sve dobro što ste uradili. Koliko je važna ta bezuslovna podrška porodice?
Često smo se selili. U Čačak smo došli iz Bola na Braču. Rođen sam u Splitu. Moji roditelji su u toj školi vodili dnevnike ćirilicom, što na Braču nikako nisu mogli da shvate. Došlo je do obračuna između mog oca i direktora škole. Moji roditelji su insistirali na tome da su oba pisma u Dalmaciji ravnopravna, kao i u celoj tadašnjoj SFRJ. Nakon godinu dana borbe morali smo da napustimo ostrvo. Ali neka ostane zapisano da se bračni par Popadića borio slavno i časno protiv svih. Ostali su iza nas školski dnevnici, vođeni našim pismom zauvek u arhivi te škole. Bio sam beba kad smo morali nazad u Srbiju. Živeli smo u selu Grabu kod Čačka, pa kod Kruševca. I tamo smo živeli u školi. Otac Aleksandar mi je predavao srpski i ruski jezik u višim razredima.
Kako ste uspjeli prevaziđete sve nedaće sa osmijehom na licu?
Imao sam devet godina kada smo se konačno doselili u Beograd, grad u kome živim. Dakle, Beograd je i grad mog detinjstva, ali teškog. Odjednom nije bilo onih blagodeti koje nudi mala sredina. Odjednom nismo živeli u školi nego u stanu na Slaviji, kao podstanari. Otac u Beogradu nije dobio posao. Beograd mu se nije odužio za borbu koju je vodio tamo daleko, daleko kraj mora… Tek danas shvatam da je tada neko verovatno zapisao u notes da je srpski rodoljub, što je u vreme komunizma bilo zabranjeno. Izdržavala nas je majka. Imao sam 14 godina kad mi je umro otac. Majka dobija prvi infarkt, pa drugi. U bolnici je. Izbacuju mi stvari na sneg. Rastao sam bez ikog svog. Na pitanje sam mogao da odgovorim jednostavno: moji roditelji su moji heroji. Morao sam da se borim, doduše, retko s osmehom.
Živjeli ste za poeziju, šta vam ona predstavlja?
Sve. Otac me je od moje devete do četrnaeste godine vodio po redakcijama beogradskih književnih časopisa. Često sam viđao Bogdana A. Popovića, Svetlanu Velmar Janković, Ivana V. Lalića, Bratislava Milanovića, velike pesnike s kojima se družio. Ivan Lalić mi je za rođendan poklonio Antologiju novije srpske lirike koju sam gotovo celu naučio napamet. U školi sam sedeo u poslednjoj klupi i pisao pesme. Čvrsto verujem da me Ostrog čuva. Znam da me Sveti Vasilije gde god da krenem prati. Ikonu imam uvek pored sebe.
Koliko vas usrećuje rad sa mališanima, kako ste pronašli djelić sebe u njima, kakva je to veza?
S obzirom na to da pišem pesme i za decu, osnovao sam i časopis za decu, Vitez. Mnogo dece nam šalje svoje literarne radove, crteže. Često nastupam u školama. Družim se sa decom. I to mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Po reakcijama dece vidim da li je pesma dobra. Trudim se da ih ne razočaram.
Kako je tekao put od dječaka koji se bori za parče hljeba do najpopularnijeg dječijeg pjesnika na Balkanu? Šta vam je davalo snagu?
Titula kojom me mnogi kite je i veliko breme. Velika obaveza. Ne mogu da se opustim kao drugi i da „pišem za svoju dušu“. Svestan sam da će svaku novu pesmu koju napišem pročitati veliki broj ljudi. Ako vidim da sam napisao pesmu u kojoj se neće prepoznati i drugi – bacam je. Pesma koju napišem mora da se dopadne i kafe kuvarici i direktoru, i prodavačici ljubičica i lekaru, i detetu i roditeljima, i deki i baki. Shvatio sam da ja ne pišem ni za decu ni za odrasle već za sve. Shvatio sam da sam profesionalac koji nema pravo na grešku. Zato se dogodi da pet pesama zgužvam i bacim. Preživi tek šesta. Supruga Višnja mi ponekad kaže da bi se najveći pesnici rado potpisali ispod pesama koje bacam. I ja to znam. Ne dam titulu.
Trideset dvije godine pisanja, šta to znači i šta savjetujete mladim pjesnicima?
Pisaću dok sam živ. Mogu samo da kažem da su 32 godine brzo proletele, kao 32 noći. Savetujem svima da ne čitaju svašta. Da čitaju Zmaja, Rakića, Dučića, Disa, Đuru, Daviča, Desanku, Miku i mene. Da ne pišu mnogo. Da ne budu skribomani.
Da li je ova profesija bila popularnija prije trideset godina nego danas?
Vreme poeziji ne može ništa. Lepu pesmu će ljudi uvek voleti. Kažu da je kompjuter pobedio knjigu, ali to nije tačno. Imamo mnogo talentovanih dečaka i devojčica. Pisaće se pesme i dalje. Dok svet bude postojao.
Da li i koliko se razlikuje privatni život jednog pjesnika od života običnog čovjeka?
Mislim da nema nikakve razlike. Svaki čovek nosi u sebi svoje radosti i svoje tuge. Niko, na primer, ne bi ni pomislio da sam pesnik da me vidi na utakmici kako navijam u grotlu sa zastavom svog kluba. Mislim da inspiracija ne postoji. Naiđe trenutak kada moram da uzmem olovku i papir i da napišem pesmu. Legnem da spavam i odjednom skočim. Gde je olovka? To Bog pesmu šalje. Jednostavno.
Često opisujete sebe u pjesmama, zašto?
Mislim da su autobiografske pesme najbolje. Ne samo pesme. Ništa lepše nego čitati Kapora koji opisuje svoj život. Najlepša Zmajeva pesma je ona u kojoj opisuje gubitak svoje žene zbog bolesti.
Rekli ste da je put do pobjede iskrenost. Smatrate li da se ona danas ne cijeni na način na koji bi to trebalo?
Pravi ljudi je cene. Ali je malo pravih. Iskrenost zaista donosi pobedu. U ljubavi, u prijateljstvu, u poslu. Svuda i uvek. Ali, treba reći i ovo – iskreni mogu biti samo ljudi koji su zadovoljni sobom. Ljudi neostvarenih ambicija prvo sebe lažu, nalaze razna opravdanja za svoje neuspehe i upadaju svesno ili nesvesno u laž, svejedno. A kad lažeš sebe, zašto ne bi i druge.
Tvorac ste i osnivač Vitezovog proleća– beogradskog festivala pisaca za djecu i časopisa za djecu „Vitez“. Uz njih su odrastala mnoga djeca i generacije, kao i ja, koja sam upijala svaku riječ i pravila kućnu kolekciju vaših časopisa. Koliko su ove dvije stvari obilježile vaš život i koja vam je bila glavna misija na početku, a koja sada?
Kao glavni i odgovorni urednik časopisa za decu, shvatio sam da je moj teren samo poezija. Ali da pored pesama moraju biti zastupljene teme iz svih drugih oblasti i da ja u druge teme ne bih smeo da se petljam. Pa sam angažovao pametnije ljude od sebe. Svako ima svoju rubriku iz oblaasti za koju je stručan. Lepo je reći: „Ne znam, ti se u to razumeš bolje.“ Napravio sam tim za pobede. Postali smo veoma brzo najčitaniji. I ono što je najvažnije – vodimo računa o svojim talentovanim čitaocima. Objavljujemo njihove radove, dodeljujemo im sveke godine nagrade u beogradskom Sava Centru. Sve se pretvorilo u festival na kome učestvuju ne samo pisci već i glumci, pevači, baletske grupe, horovi.Danas je Vitezovo proleće najveći festival za decu koji je Srbija ikada imala.
Pratite li pjesnike u Crnoj Gori?
Crna Gora je teritorija sa mnogo pesnika. Valjda svi gledaju u Lovćen, Njegoš im je pred očima i imaju veliku potrebu da pišu. Mogao bih da navedem mnogo imena, ali ću posebno izdvojiti fantastičnog, velikog Vitu Nikolića. On je poetska gromada. Čudi me da mu u svakom gradu u Crnoj Gori nije podignut spomenik. Morao bi da ih ima i u Srbiji. Isti smo narod, govorimo i pišemo istim jezikom. Vito je ponos naše poezije!
Zbog čega vaše srce bira Herceg
Dakle, Herceg Novi osećam kao svoj grad. Usamljen je i nepobediv između Hrvatske i Crne Gore. Gosti iz Srbije u njemu nisu gosti. Svi Novljani su izuzetno ljubazni, spremni da vam pomognu . Ponašaju se kao da ste im rod, a to i jeste. Novljani znaju da slave kada pobede srpski sportisti. Mi Beograđani smo verni Herceg Novom, kao što je vekovima veran nama ovaj najlepši grad.
I za kraj, Nedeljkova pjesma „SANKE“ :
