U okviru programa četvrtog dana 11. Trga od ćirilice, u bašti Kuće nobelovca Iva upriličeno je veče pod nazivom „Aleksa Šantić – pjesan ljubavi i rodoljublja“, povodom 100 godina od smrti velikog pjesnika.
O njegovom književnom djelu govorili su uvaženi profesori, dr Nemanja Karović iz Beograda i dr Duško Pevulja iz Banjaluke.
Stihove je kazivala Teodora Kovač uz pratnju muzičke umjetnice Svetlane Bubanje, koja je uz gitaru izvela i dvije muzičke numere po tekstu Alekse Šantića.
U predavanju pod nazovom „Ljubav i melanholija u poeziji Alekse Šantića”, prof. dr Nemanja Karović govorio je o posebnostima Šantićeve poezije, koja je ostala vječno aktuelna u narodu, kako kroz čitanje, tako i kroz sevdalinke koje se i danas pjevaju.
Karović je naznačio određenu podvojenost u Šantićevim pjesmama koja se, prije svega, dešava, kako je kazao, između ličnih i kolektivnih osjećanja, između ljubavi i rodoljublja, između lirske drage i napaćenog naroda”.
Opisujući lirski subjekt, dr Nemanja Karović kazuje, da Šantić, iako zadivljen ljepotom koju zapaža oko sebe, ostaje distanciran, dopuštajući da nad poletnim i strastvenim osjećanjima prevladaju melanholija, stidljivost i uzdržanost, ne dozvoljavajući prelazak samopostavljenih granica. Kako kaže Jovan Skerlić – „mi nemamo pesnika koji više od Šantića govori našem srcu”.
Prof. dr Duško Pevulja približio nam je temu „Srpski filološki program i rodoljubivo pjesništvo Alekse Šantića”.
U uvodnoj riječi, govoreći o mostarskom književnom krugu, profesor Pevulja primjećuje da su svi veliki umjetnici, pripovjedači i pjesnici, koji su tom krugu pripadali, prije svega „veliki kulturni poslenici koji su živjeli srpsku kulturnu ideju”.
Spajajući niti koje povezuju našu narodnu poeziju i Njegoševo pjesništvo sa Šantićevim, dr Pevulja nadovezuje ova dva lirska glasa na narodno pjesništvo, jer su, zaista, Šantićevi stihovi postali „dio podrazumijevane nacionalne svojine”.
Na ovom svojevrsnom pomenu Šantiću, kako je dr Pevulja doživio sinoćne veče, on je pročitao i izvještaj o Šantićevoj sahrani, koji je objavljen u beogradskom „Vremenu”. Ovaj nadahnuti poetsko-novinarski opis sahrane čuvenog mostarskog pjesnika, na najbolji način je izrazio Šantićevu pripadnost cijelom srpskom narodu, koji ga je volio i osjećao svojim, bez obzira na vjersko opredeljenje svakog pojedinca. Šantićevi savremenici ne bi mogli pretpostaviti kakva ga posthumna sudbina čeka u njegovom rodnom Mostaru od istih onih kojima je spjevao „Ostajte ovdje”, jednu od svojih najljepših pjesama.
Profesor Pevulja zaključuje da poseban značaj Šantićevih pjesama leži u činjenici da su one „jedan važan istorijski fakt (…) zavjetnog karaktera, jer je Šantić, zapravo, možda ponajviše poslije Njegoša, naš zavjetni pjesnik”.
Stihovima pjesme „O klasje moje”, završen je program četvrte večeri 11. Trga od ćirilice, koje je uredila i vodila komparativista i teatrolog Teodora Kovač.
Izvor i foto: Srpska pravoslavna crkvena opština topaljsko-hercegnovska
