Novske ulice, stepeništa i trgovi pamte mnoge koji su njima hodali. Znani i neznani svojim koracima glačali su kamen novske kaldrme… A ovaj kamen pamti sve, i burna svjetska dešavanja koja su remetila mir grada-utvrde na obali mora, svakodnevne važne i nevažne razgovore namjernih ili slučajnih susreta, poglede skrivane iza škura, i srdačne osmijehe, stisak ruke i toplu riječ. I kao što zna da se desi, koprena zaborava prekrila bi neke dogaiaje I ljude ali brzo bi se razgrnula, jer ako ljudi i zaborave – tu su more i kamen da pamte i podsjete.
A zapamtili su sićušnog, slabašnog dječaka Bogdana Ivana Mandića koji je još kao mali, iako rođjen u blagostanju, vidio i osjećao patnje svijeta oko sebe i govorio da će se posvetiti spasenju siromašnih i nesrećnih ljudi te da će postati njihov misionar.
Iz Herceg Novog se otisnuo za Italiju gdje se školovao i zaredio, ali je ostalo zabilježeno da je čeznuo da se jednog dana vrati u svoju Boku i rodni Herceg Novi. Poznato je i da početkom Prvog svjetskog rata nije htio primiti italijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države interniran zbog političkih razloga u južnu Italiju. Kasnije se vratio u Padovu gdje je djelovao do kraja života.
Leopold Bogdan Mandić život je posvetio Bogu, predanom služenju ljudima da bi nedugo nakon smrti bio proglašen za sveca.
Priču o Svetom Leopoldu Bogdanu Mandicu, u emisiji More i zaleđe autorke Slađane Rašo, ispričao nam je konzervator Goran Skrobanović.
