U Kući nobelovca Iva Andrića sinoć je predstavljena knjiga „Izuzetnost svakodnevnih: Ženski likovi u prozi Čehova i Andrića“, autorke Merime Handanović. Riječ je o prerađenoj verziji njene doktorske disertacije koja je plod dvogodišnjeg komparativnog istraživačkog rada na djelu dva književna klasika, Antona Pavloviča Čehova i Iva Andrića.
Čehov je stvarao na razmeđi realizma i modernizma i to je, bez sumnje, moralo imati uticaja na Andrića, smatra Merima Handanović za koju je komparacija ženskih likova u njihovom stvaralaštvu predstavljala izazov.
-Odlučila sam se za tu temu zato što mi je bilo jako zanimljiva, ali i izazovna iz razloga što Čehov stvara u vrijeme ruskog realizma i otvara vrata ruskog modernizma, dok Ivo Andrić koji ima 12 godina kada Čehov umire zapravo stvara u nekoj drugoj atmosferi, u nekom drugom nasljeđu, a sa druge strane nosi nasljeđe ruskog realizma i ruskog modernizma, koje je sasvim sigurno ostavlja trag na njegovom spisateljstvu. Baviti se u današnjem vremenu ženskim likovima iz aspekta feminizma je naročito izazovno kada kao naučnik zauzmete stav da je žena čovjek i ispitujete koja su to ustvari ženska prava, odnosno ženska obilježja u opusu jednog pisca, odnosno u opusu drugog; šta je slično, šta je različito, i šta je to što se može staviti, uslovno rečeno, pod isto. Naravno, pod isto se gotovo ništa ne može shvatiti ni svrstati, a ono što se može svrstati pod slično jeste da je žena žena u svakom vremenu, jeste da ženski likovi prolaze kroz ljubavna pitanja, kroz pitanja nevjere, kroz pitanja bračne zajednice, imanja ili nemanja, kroz pitanje majčinstva koje je sasvim neizbježno u pitanju ženskih likova, koje određuje ili ne određuje ženski lik i slična pitanja.
Jedno od bitnih pitanja kojim se autorka bavila poredeći ženske likove u stvaralaštvu Čehova i Andrića je – da li karakter određuje sudbinu.
-Ono što je u ovoj knjizi jednako važno jeste da sam se bavila nečim čime se danas rijetko bave naučnici iz domena književnosti – odnosu sižea i lika, koliko se siže i lik mimoilaze odnosno koliko lik prati siže, koliko je karakter sudbina. Kod Andrića karakter jeste nesumnjivo sudbina, kod Čehova je nešto drugačija situacija gdje karakter ne određuje sudbinu, odnosno sudbina ne određuje karakter lika, gde se ustvari najviše i određuju različitosti.
Karakteristika ovog djela je što je Handanović pokušala da objasni književne fenomene i sa aspekta likovne umjetnosti.
-Čehovljevo stvaralaštvo sam mogla nekako da povežem sa poetikom pointilizma, dok sam Andrićevo stvaralaštvo mogla da povežem sa poetikom klasičnog slikarstva, gdje sam kroz drugu granu umjetnosti ustvari mogla da objasnim ono što jeste u nauci o književnosti što mislim da jeste bogatstvo ove knjige. Jer, današnje vrijeme donosi neke nove naučnike koji brzo, jednostavno i lako napišu kratke doktorske disertacije i vjerovatno postanu mnogo poznatije zvijezde na književnim scenama nego što ću ja ikada biti.
Mlada autorka se hrabro suočila sa izazovnom problematikom preispitujući i druge fenomene djela iz odabranog korpusa ova dva autora.
-Andrić ima mnogo izuzetnih ženskih likova što ga je već stavilo u uži izbor da se poredi sa Čehovom. Čehov zaista ima mnogo ženskih likova koji su odgovor dijaloga ili dekonstrukcija sa njegovim prethodnicima koji su pisali o ženskim likovima. S druge strane Andrić ima ženske likove koji su jako usko vezani sa usmenom tradicijom, koji su vezani sa istorijskim nasljeđem, koji su vezani sa tradicijom, vjerom i samim tim občajnima. Nedostajanje određenih fenomena u konstrukciji likova, izostanak majčinstva na primjer mi je bila spona da izaberem ove Andrićeve ženske likove, onda mnogućnost da se poredi sa fenomena ljubavi u književnosti, fenomjena koji je nekako izostao čini mi se u današnjim razmatranjima i razgovaranjima o književnosti, jer šta je najvažnije i najstarije pitanje u književnosti, ako nije pitanje ljubavi. Stoga sam odlučila i ohrabrila se da Andrića stavim rame uz rame sa Čehovom, da analiziram njihove ženske likove i zaista se nisam pokajala. Mogu biti ponosna da ostavljam iza sebe nešto što će trajati i nadam se biti inspiracija ubuduće mladim ljudima, poručila je Handanović.
Profesorica filozofije, književna kritičarka i esejistkinja Višnja Kosović istakla je vješto i smjelo odabran i dobro definisan problem istraživanja, te da je riječ o sjajnoj uporednoj analizi, koja je najkompleksniji naučni pristup.
-Merima jasno i odgovorno određuje predmet kojim će da se bavi. Veliki su Andrićevi i Čehovljevi svjetovi, zato ona precizira svoj rad i upoređuje četiri ženska lika Čehovljeva: Nadeždu Fjodorovnu iz novele “Dvoboj”, lik Arijadne u istoimenoj priči, Olge Semejonove zvane Dušica iz istoimene priče i Ane Sergejevna iz izuzetno neobične priče “Dama sa psetancetom”. Na drugoj strani je pet Andrićevih likova tako reprezentativnih i tako egzistencijalno moćno utkanih u Andrićevo djelo koji daju poseban pečat. To su Mara milosnica kao simbol jednog posebnog tragizma, Anika iz “Anikinih vremena”, Anica iz jedne posljeratne priče o zlostavljanju koje opet ima jednu svoju posebnu snagu i iskazuje duh tog vremena, i naravno, dva lika iz “Na Drini ćuprije” – nezaobilazna Fata Avdagina i Lotika, jedan poseban lik možda toliko i ekspresivno nenametljiv u romanu, ali lik koji simbolizuje jedno doba i posebno položaj žene što bismo mi danas rekli u biznisu. Ovakva uporedna analiza zahtjeva dobro utemeljene analitičke i sintetičke metode, dijalektičke metode, integrativne metode, metode izlaganja – sve su to jako bitne metode koje su ovoj interpretativnosti dale značaj, istakla je Kosović.
Organizator promocije knjige autorke Merime Handanović, koja je prošle godine u bašti kuće nobelovca održala predavanje o ženskim likovima u Andrićevim djelima, je JUK Herceg fest.
