Dvanaesto izdanje Festivala Dani nauke i inovacija 2024. u organizaciji Ministarstva prosvjete nauke i inovacija održano je u 15 crnogorskih opština među brojnim programima, posebnu pažnju privukao je projekat „Paradigma: informatizacija i ekranizacija“, organizovan u Herceg Novom. Organizator ovog projekta, koji je sufinansiran od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore je Obrazovno razvojni centar INESKA. Pridruženi partneri na projektu su JU „Ilija Kišić“ i „Orjenski bataljon“ i JPU „Naša Radost“. Riječ je o projektu koji se bavi razjašnjavanjem zabluda između pojmova informatizacija i ekranizacija. Dileme nema, djecu je mnogo bolje izvoditi u parkove i podsticati na razne igre, nego dati im telefon u ruke i očekivati da će tako pravilno da se formiraju u dobre đake i kasnije zdrave ljude. Organizovane su radionice za djecu predškolskog i školskog uzrasta, kao i za roditelje, a zainteresovanost je bila izuzetno velika.
Kako je Borislavka Golović Kažić, jedna od organizatora projekta, izjavila:
-Mi smo htjeli otvoriti Pandorinu kutiju vezanu za zablude o informatizaciji. Radimo razvojne programe za djecu već 10 godina u Boki, Tivtu, Budvi i Herceg Novom, i primijetili smo da sve veći broj djece pokazuje određena odstupanja u razvoju, ili imaju kašnjenja u napretku, ili su previše osjetljivi na promjene. Stoga smo odlučili da pomognemo roditeljima i otvorimo razgovor o ovoj važnoj temi. Ova radionica sa psihologom je prilika da čujemo kako roditelji kod kuće koriste ekrane i u kojem uzrastu, rekla je Golović Kažić.
Projekat „Paradigma“ je podržan i od strane škola „Ilija Kišić“ u Zelenici i „Orjenski bataljon“ u Bijeloj, kao i Javne predškolske ustanove „Naša radost“. Radionice su održane paralelno za predškolce u vrtiću na Savini i za školarce u Osnovnoj školi „Ilija Kišić“. Cilj ovih aktivnosti bio je edukacija djece i roditelja o balansiranju između praktičnih igara i video igara, sa posebnim fokusom na važnost rane stimulacije za skladan psihomotorni razvoj. Djeci smo pripremili set igara koje podstiču razmišljanje i razvijaju fine motoričke vještine. Djeca su danas mnogo više orijentisana ka ekranima, što može izazvati dosadu prema svakodnevnim aktivnostima poput učenja, čitanja knjiga ili komunikacije. Roditelji često pokušavaju da prekinu dosadu djece tako što im daju telefon ili tablet, ali to nije rješenje. Moramo ih naučiti kako da prevaziđu dosadu i razviju vještine kao što su strpljenje, slušanje i koncentracija, navodi Golović Kažić.
Projekat „Paradigma: informatizacija i ekranizacija“ ima za cilj da podigne svijest o važnosti uravnoteženog razvoja djece, kao i o izazovima koje donosi savremena tehnologija. Kroz saradnju sa školama i vrtićima, nastoji se pružiti podrška roditeljima i djeci u razumijevanju složenih tema i pronalaženju zdravog balansa između ekrana i realnog svijeta.
Golović Kažić je posebno istakla značaj dugogodišnje saradnje sa školama i predškolskim ustanovama u Herceg Novom:
-Naši programi rade sa djecom već od četvrte godine i pokazali su se kao izuzetno važni za razvoj fine motorike i psihomotorike. Čulo dodira, vida i sluha su ključna za razvoj mozga, a naš cilj je da djeca ne samo nauče da računaju i pišu, već da se izgrade kao ličnosti u emocionalnom i socijalnom smislu- rekla je Golović Kažić.
Ovaj projekat je od izuzetne važnosti jer, kako organizatori ističu, sve je veći broj djece koja se suočavaju sa izazovima u savladavanju školskog gradiva i inkluzijom, te se stoga nastoji pružiti podrška i roditeljima i djeci u procesu ranog razvoja.
Poseban fokus ovog programa bio je na edukaciji roditelja o važnosti rane stimulacije i sprečavanju negativnih uticaja ekranizacije na razvoj dece. Master defektolog i oligofrenolog, Ana Burmaz Zogović, istakla je značaj ovog vida edukacije.
– Rani razvoj jedne individue zasniva se na tri komponente, jedna je socijalna, druga emocionalna i treća kognitivna. Socijalna i emocionalna komponenta podrazumijevaju upravo ono porodično okruženje, stimulaciju u porodičnom okruženju. Kognitivna komponenta podruzumijeva sve kasnije sisteme, pažnju, pamćenje, govor kao najvišu funkciju I to je negde prekretnica kada kažemo govor. Ima još kognitivnih funkcija, ali je govor najvidljivija i roditelji se uvek obrate za podršku onog trenutka kada se govor ne pojavi. Postoji nešto što se zove senzomotorni razvoj, to je funkcionisanje senzornog i motornog sistema. Da bi taj sistem funkcionisao adekvatno i da bi došlo do pojave aktivnosti simboličke igre koja je preteča govora, neophodna je rana stimulacija roditelja, u najranijem uzrastu, od rođenja pa do druge godine. Svetska zdravstvena organizacija je upravo preporučila taj limit od dve godine zato što oko druge godine tipične populacije dolazi do razvoja te simboličke funkcije, to je onaj momenat kada se deca igraju autićima, možda nema govora, ali imitiraju sopstvenu stvarnost. Prilikom istraživanja naišla sam na informaciju da mnoga deca ne koriste bimanuelnu manipulaciju, ne koriste obe šake ili obe ruke. To je posledica te rane stimulacije i na žalost, upotrebe ekrana kao zamene za sve ono što bi trebalo da bude stimulacija. Mi upotrebom ekrana stimulišemo samo jedno čulo – i vida ili sluha, a zaboravljamo na sva ostala, a jedno od najvažnijih vestibularno čulo koje podrazumeva pokrete u vremenskom i prostornom okruženju. Naš je cilj ovdje da skrenemo pažnju roditeljima na značaj rane stimulacije kako bismo upravo došli do tog momenta simbolizacije i momenta započinjanja govorne produkcije sa razumevanjem, objasnila je Burmaz Zogović.
Cilj radionice je da se roditeljima ukaže važnost rane stimulacije kako bi omogućili pravilan razvoj dece i sprečili kasnije probleme, poput smetnji u učenju.
– Ono što bih naglasila kao izuzetno važno je da se odsustvo tih psihomotornih sprega i radnji koje podrazumevaju koordinaciju oko – ruka, na žalost sutra negativno odražavaju na čitanje, pisanje, samim tim i kvalitet pažnje je izuzetno loš. Prema nekim istraživanjima procenjuje se da danas procenat dece sa specifičnim smetnjama u učenju i preko 10 % i prosto ovim programom želimo roditeljima da skrenemo pažnju na bitnost stimulacije ranog razvojai i da ih tako uputimo, ne da ih kritikujemo nego da sarađujemo, da same roditelje motivišemo da i kada se taj ekran uključi posle treće, četvrte godine na sat vremena, pa dva sata, što Svetska zdravstvena organizacija preporučuje, u redu je, ali je potrebno da u isti mah imamo i prisustvo roditelja u smislu – ono sada gleda crtani, dobro sine šta se tu dešava, šta se dogodilo ko je koga gurnuo, da prosto dete uočava odnose koji se dešavaju, da ne bude previse prepušteno samo ekraju, rekla je Burmaz Zogović
Zabrinjavajući je porast broja djece kojoj je odložen polazak u školu zbog nespremnosti za savladavanje redovnog školskog programa. Ove godine 628 mališana u Crnoj Gori nije krenulo u školu sa svojim vršnjacima zato što nisu bili spremni.
– Tu su razni razlozi ali u praksi se najčešće pokazuje da roditelji izjavljuju dao sam mu telefon i telefon je postao njegova realnost. Djeca kojoj se odlaže škola su socijalno i emocionalno nezrela, kognitivno donekle spremna, sjajna u prepoznavanju i imenovanju i pukoj reprodukciji sadržaja bez funkcionalne organizacije tih istih sadržaja. Uglavnom je to taj milje djece kojoj se škola odlaže, a po svedočenju roditelja koji dolaze, i sarađuju sa mnom mogu da vidim da je uzročnik ekranizacija i odsustvo adekvatne stimulacije. Roditelji iz najbolje namjere imaju različite motive, neki navode frazličite razloge – dugo je plakao , nisam mogao da ga smirim, nisam mogao da ga nahranim i drugo. Mislim da ne mogu sve riješiti roditelji. Smatram da moramo da imamo jaku sistemsku podršku, da svi sarađujemo, da postoji neka mreža stručnjaka koji će pomoći i podržati roditelje u stimulaciji ranog razvoja deteta. Najbitnije je prepoznati problem. Bila bih srećna da naš posao više može da bude savetodavni, da savjetujemo roditelje i da im dajemo savjete, ali i da im damo mogućnost da ako problem postoji, da se jave što pre, jer svaki trenutak je važan, kaže Burmaz Zogović.
Kroz radionice, roditelji su dobili smjernice o tome kako pravilno stimulisati djecu, a djeca su se kroz interaktivne igre suočila s pitanjem: „Igra ili igrica?“ Kroz brojne igre, organizatori su želeli da pokažu djeci kako se i obične igre mogu biti zanimljive, naspram brzih i dinamičnih sadržaja kojima su izloženi na ekranima.
